Britanski psihodelični folk
Osnovno što treba reći jeste da se ne radi o narodnoj muzici po sebi, već o onoj koja je tradicionalnom inspirisana. No, nije u pitanju samo tradicija iz koje potiče određena grupa ili muzičar/ka – reč je o preplitanjima različitih tradicija koje su dotičnim umetnicima “zvonile” u ušima. Pojanje hinduizma, budizma, taoizma su bile najglasnije inspiracije – muze, mada je opčinjenost islamom takođe bujala. Istočnjačka religijska misao je bila veoma popularna na zapadu tokom 60-ih. Često nerazumljive, hrišćanske koncepcije Boga i spiritualnosti nisu hrabrile niti hranile gladne mlade folk pesnike. Uviđali su nove duhovne staze upravo istražujući drevnu misao. Umetnici su često poticali iz višeg srednjeg sloja i imali su, gajili i voleli tzv. kulturu slobodnog vremena neopohodnu za kontemplaciju nad budizmom. Ne mali broj njih je uživao dobre komšijske odnose sa ekscentričnim susedima poreklom iz raznih krajeva negdašnje britanske imperije koji su uticali na njih. I, kako to obično biva, u procesiranju svega novonaučenog u predgrađima Glazgova, Londona, na zelenim poljima Oksforda i Kembridža, često i na selu selu, u malim folk pabovima počela je da se izvodi i stvara (autentična) britanska psidža. Pod ovim imenom najčešće podrazumevam (naj)akustičn(ij)u muziku, spremljenu u domaćim uslovima, začinjenu biblijskim, porodičnim, ljubavnim, LSD i tadašnjim sličnim travama. Ne mali broj zanesenih je zaista i otišao u neku zemlju orijenta. The Incredible String band, koji stoji kao rimska zastava iznad britanskog folka, posetio je Maroko i doneo čudesan instrument – citru. Njihov najčuveniji album The Hangman’s Beautiful Daughter (1968) igra se pogotovo u stihovima sa nijansama engleskog folka sa orijentalnim uticajima. Kao da slušate Montipajtonovce sa citrama između gegova, njihove jednostavne, čudne, a opet tako svakodnevne pesme koje su objavile nove horizonte muzičkog stvaranja. Izlišno je, možda, govoriti o posebnom uticaju koja je imala britanska psidža na današnji neofolk pravac (od apokaliptičnog folka Current 93-a, pa sve do šumskih prizora Fleet Foxes-a), ali ću nefolk spomenuti čisto poređenja radi. – Neofolk je temama i atmosferom često zagledan ili u daleku prošlost, transcendentnu večnost ili katastrofičnu budućnost. Inspiracija joj leži u mitu, religiji i ritualu; kolektiv i društvo, naboj simbolizma i teških emocija je vazda prisutan. – Psihodelični folk, sa druge strane, jeste više muzika ovog trenutka, ovog sad što čini život umetnika. Inspiraciju crpi iz svakodnevice i toka života. Ljubav, porodica, dete. I, ono što je najbitnije reći, obraća se pojedincu i njegovoj duši. Grupe poput The Pentagle, Tudor Lodge, Caedmon, Strawbs su stari učitelji takve svakodnevice. Možda najvrednija na polju (lečenja) duše, jeste bila banda Clive-a Palmer- a, nekadašnjeg osnivača ISB-a. Clive’s Original Band bila je neobična folk grupa koja je svoju inspiraciju vukla pretežno iz biblijskih motiva, no tumačenih kroz jedan sunčaniji, oslobođeniji način; iskreno, takva treba da bude svačija interpretacija Starog zaveta. Nema tu onog bola i tuge o kojima peva David Tibet već su to doslovce pesme života, iz života, za život. Premeštena na jednu višu kosmičku ravan, gde smo svi Jedno, i jednaki, gde god bili i ma šta radili – budi u slušaocu osećaj jedinstva i prisutnosti. Wade in the water with me, oh, wade in the eater of Life of Light, oh wade in the water with me. Palmerov C.O.B. je izuzetno pedagoško štivo za one koji umeju da slušaju. U senci ovih izvođača delovali su i pojedinci poput Nick-a Drake-a, neptunovskog čeljadeta, koji je svedočio o drugačijim, više romantično-mračnim no folk prizorima: Time has told me You’re a rare rare find A troubled cure For a troubled mind. Naime, tuga, egzistencijalna usamljenost i poruke s one strane, ostajanje na međi svetova predstavljaju neobičan dodatak ovoj priči. Preživelo svedočanstvo o splinu na njegovim pločama opisuje i drugu stranu floralnog novčića, na kojem će svoje ime urezati i Simon Finn, sa bolno- agresivnom kritikom hrišćanske papazjanije u svojoj čuvenoj pesmi Jerusalim. Britanski psihodelični folk jeste nesumnjivo, naročito šezdesetih godina, dao izvrsni spektar raznih umetnika i pravaca. Everybody is talking o vatri hipi pokreta, o Joko i Lenonu, ali ostaje osećaj da se ni ne sluti o svim onim pojedincima koji su se igrali i stvarali u svojim dvorištima, a koji se sad, u 21. veku (nanovo?) otkrivaju i dobijaju na vrednosti i pažnji. Među najtraženijim klasicima ove scene spadaju, pored već navedenih i Fairport Convention, Spyrogira, Comus, Doctor Strangely Strange, Trader Horne i dr. Blogovi su danas pijačne tezge za folk retkosti. Time Has Told Me, The Garden of Delights, Peppermint Store su neka od mnogih mesta koja obiluju svim mogućim varijantama psy folka (ali češće psych folkish prizvuka). Neke od njih imaju i priložen dobar istorijat grupe ili ploče. Ove šarene pijace su zaslužne za popunjavanje muzičko-umetničkih rupa u istoriji, kao i za svežu interpretaciju igara vodolijačaste dece. Ekspanzija, ripovanje i „skidanje“ muzike su polako doveli do psihodelične gladi mladih slušalaca za starom čorbom kojoj sada traže korene i preteče u folk revival-u koji je aktivan od oko 2000-tih. New Weird America sa Devendrom Banhartom i Joannom Newsom na čelu danas za kumu novoameričke folk scene uzima ni manje ni više nego Vashti Bunyan.
A ko je Vashti Bunyan?
Vashti je bila pravo dream folk dete, koje je pevalo o english countryside- u, bez ikakvih (vidljivih) religijskih uticaja gorepomenutih. Melodije njenih pesama podsećaju na uspavanke, a junaci su deca, sanjari, porodica, ljubavnici, životinje i priroda. Sa svojim partnerom, još kao mlada, živela je putujući po selima. O tim putovanjima svedoče njene pesme. Prvi (i do 2005. jedini) album “Just Another Diamond Day” objavila je 1970. gde opisuje nežna i bezbrižna putovanja koja svedoče o domaćim ognjištima, zelenim poljima i mačkama na pragu. Tek još jedan dijamantski dan, sanjarenje za sanjarenjem, dokolica. “Ležala sam u jezeru ljubičica i jurila vilinog konjica…”, prenosi jednu atmosferu koja je, za razliku od više dharma orijentisanih fellow folkera, otelotvorenje dolce far niente seoskog života. Da nema blogspots piljara, ni Vashti Bunyan ne bi čula za Vashti Bunyan. Razočarana slabim prijemom svojih pesama, povlači se sa folk vašara, makar javnog. Kada su je Devendra i njegovi weird-revivalci zamolili da “im se vrati” ispostavilo se, i hvala bogu, da nikada nije prestala da stvara. Vratila se posle 35 godina sa albumom Lookaftering, stojeći sada kao kuma nekog novog folka koji pokušava da uhvati intimu pređašnjeg. Iako aktivna i sa Banhartom i Animal Collective, Vashti nikada zaista neće biti deo NWA scene. Ona ostaje kao prežitak starog trenutka svedočeći, u ovoj indie-hipster promaji, o nekadašnjem postojanju sasvim drugačijih prizora.
Piše: Ivana Vujić