In your face, descartes
8. marta 2011. | Društvo |Od 2005. godine, kada su objavljeni rezultati prvog PISA testiranja u kome je učestvovala Srbija, u našoj zemlji su počele vrlo intenzivno da se čuju parole o tome kako nam ne valja obrazovni sistem (Ay, caramba!) i kako su nam deca glupa. Neću se baviti detaljima kako testiranje izgleda – ko god ima internet i koji god pretraživač, lako će naći odgovore na sva svoja pitanja. Baviću se navodnom glupošću dece i mladih iz Srbije i činjeničnom nevaljanošću obrazovnog sistema. Kako bih odmah uskočila u reč onima koji su zinuli da kažu da je naš obrazovni sistem super i da smo na PISA-i slabo kotirani samo zato što je to test prilagođen zapadnim standardima (šta god bili zapadni standardi), uputiću čitaoce na priloženi primer zadatka za merenje čitalačke pismenosti. Pitanje koje sledi nakon zadatka je: Koja je svrha crteža džambo džeta u ovom tekstu? E sad, hajde da svi sebe stavimo u poziciju jednog petnaestogodišnjaka ili petnaestogodišnjakinje iz Srbije, i kao sedimo na nekom tamo testiranju, za koje nemamo pojma čemu služi, samo znamo da je mnogo važno. Hajde stvarno svi to da uradimo! “Dobro, ovo ne ide u ocenu za kraj godine, ali nastavnica je rekla da je važno da se potrudimo što više”, “Ma šta me briga, nema ocena za ovo, sad ću da lupam”, “Još koliko vremena”, “Daj da prepišem”, “Šta je bre ovo, oni misle da sam ja doktor fizike”, “Ko je sastavljao ove testove”…
Iskreno, da ja imam 15 godina i dobijem ovakav zadatak, bez gledanja u krajnje pitanje, pomislila bih “Nema šanse!” i odmah bi me uhvatila strašna trema. Zašto? Zato što sam se školovala u sistemu u kom je “tekstualni zadatak” ili “dugačko pitanje” (ono za šta su nas kasnije na fakultetu naučili da se zove “esejsko”) najveća noćna mora učenika. To je ono što se ostavlja za kraj testa, pa “ako imam vremena, onda ću da mislim”. I ta jedna mala, među učenicima toliko popularna rečenica je, po mom mišljenju, srž našeg obrazovnog sistema. Prvo ti lepo, drago moje dete, sve ovo memoriši, pa ako ti ostane vremena, a ti razmisli o tome! I dete tako uradi. I ne ostade mu vremena. I ostade dete neobrazovano i pored obrazovnog sistema svog. Ah!
Sad ćete se svi setiti i nekih učitelja, učiteljica, nastavnika ili nastavnica koji su vas uprkos “zlom i naopakom sistemu” terali da mislite, pa čak i da ispoljavate svoju kreativnost. Pa biste mi sad rado napisali ili rekli “Da, ali ima i drugačijih”. Pa zar oni treba da budu drugačiji? Zar takvi treba da budu izuzeci? Je#%$ Čak Norisa i Dekarta kad Srbi postoje, a ne misle!
Dolazimo do pitanja zašto je to tako? Pre nego što pokušam da zagrizem odgovor na ovo pitanje, daću samo dve napomene:
1. Nismo najgori. Plus, popravljamo se, kažu rezultati najnovijih testiranja. Mada, obe ove tvrdnje treba uzeti sa rezervom. Po mom mišljenju svrha poređenja obrazovnih postignuća nije u rankiranju, već u evaluaciji.
2. Ne verujem u teorije zavere tipa “Njima odgovara da su ljudi generalno neobrazovani i nenaučeni da misle, jer Oni hoće da zadrže svoju moć nad svetom” (ili Srbijom, kako vam volja). Ne znam ko su Oni i neću ni da ulazim u to, ali čvrsto stojim iza humanističkog uverenja da obrazovanje jeste tu da izvuče maksimum iz svojih “korisnika”.
Dakle, zašto? Zbog proste zamene teza – sistem obrazovanja se više shvata kao sistem, nego kao obrazovanje. Važnije je da sistem funkcioniše, nego da sistem funkcioniše. A verovali ili ne, ne radi se o politici, ne radi se o količini novca koja se izdvaja za obrazovanje, radi se o učenju učenika da misle. Samo to! Ali sa druge strane, ako naše učiteljice ili nastavnici nisu naučili da misle, kako oni da nauče nas? Te iste učiteljice i nastavnici imaju plan i program i oni rade po njemu (ili ne rade, dok štrajkuju). I to rade podjednako štreberski kao onaj najbolji učenik u razredu, koga ste oduvek mrzeli jer on “uvek sve zna, ali ne ume da objasni”. Krug se tu zatvara i sistem se već decenijama ne menja, iako svi znamo da ne valja.
Reforma obrazovnog sistema je veliko i komplikovano pitanje. Naročito je komplikovano kada još uvek nije definisan ni pravac u kome ona treba da teče. U slučaju Srbije (ali podsećam, ne samo Srbije, čak ne samo ni našeg regiona) logika negde ne štima i najmanje što možemo da uradimo po tom pitanju jeste da MISLIMO o tome:
Premisa 1 – Obrazovana osoba je ona koja je prošla kroz formalni sistem obrazovanja.
Premisa 2 – Obrazovana osoba misli.
Zaključak – Osoba koja je prošla kroz formalni sistem obrazovanja misli.
Hmmm?!
Piše: Jovana Pavlović