Jedan dan

10. jula 2011. | Kultura |

Nije vjerovao da će jednom završiti u priči. Nije ni slutio. Ležao je na travi posutoj srebrnom rosom i razmišljao da li da ustane i potrči. Ali kuda? Oko njega su se nizali nepozna­ti krajolici, načičkani kućerci iz kojih su, vjerovatno, virile puščane cijevi. Odlučio je da ne ide nigdje. Makar ne do povoljnog trenutka. Do noći.

Savio je svoje klonulo tijelo i pored sebe odložio pušku. Osamnaesti sat je kako leži na istom mjestu, zabo­ravljen od svih. Čak i od neprijatelja. Još lani su svi izlazili na ista mjesta, otimali se oko istih djevojaka. Da, baš lani su jedni druge posjećivali, razmjenjivali knjige i garderobu. A sad se nazivaju neprijateljima.

Iz jakne je izvadio keks i prinio ga ustima. Zatim ga je brzo sažvakao i progutao. Činilo mu se da jako hr­ska. Ostatak je odbacio. Nije želio da zalogajima privlači pažnju. Mogu ga otkriti, mogu čuti kako halapljivo guta, mogu mu se prišunjati i naslon­iti hladnu cijev na oznojeno čelo. Mogu, ali neće. Ne vide ga. Ležao je u gustoj djetelini. Od sinoć je tu. Mir­is baruta je već izlapio. Oko podne će julska žega u njegovo skrovište, na dašku vjetra donijeti novi miris. Miris ljudskog leša. Znao je to. Iz gornjeg desnog džepa, na kojemu je stajao amblem s ljiljanima, izvadio je komadić gaze, iz drugog bočicu s vodom. Zatim je namočeni komadić gaze prislonio na usta. Ovako će se braniti. Baš ovako. Kad nahrupe mrtvački mirisi. Kažu da pomaže.

Jutro se već rasipalo dolinom. Sunce je škiljilo na jedno oko, vlaga iz zemlje prožimala mu je tijelo. Cri­jeva su ječala, gladna. Pred sebe je, na mali busen trave, položio sliku.

Ana.

Gdje bi mogla sad biti Ana, njegova djevojka iz lanjskog života. Njego­va posljednja djevojka. Nakon nje nije više imao nijednu, izuzev onih «lakih» koje su za kutiju cigareta bile spremne leći, od nogu u trenu napraviti šestar, bez emocija, bez osjećaja, koje u jeku akta mirne duše mogu čitati roman ili vesti goblen. Ali, one se ne računaju. Ana je nešto sasvim drugo. Deset minuta, samo deset pišljivih minuta autom odavde, u gradu, spava njeno tijelo, u sobi načičkanoj akvarelima. Ana je slikari­ca. Bila je slikarica do ovoga rata, do užasa, slikala je sve do posljednjeg trena, sve dok nije podigla oči s platna i odlučno rekla: Čuj, ovako više ne ide.

Gledao ju je prodorno, zbun­jeno, u nevjerici. Nije se šalila.

Zašto?

Rat će, rekla je, tebe će odvući jedna strana, ja ću ostati ovdje, iako ja nemam svoju stranu.

Ostaću s tobom, rekao je.

Zašto? Da te ubiju, je li?

Ustao je s taburea, pokupio sa stola cigarete i upaljač, jaknu prebacio preko ruke i izašao napolje. Nije se okrenuo prema njenim prozorima. Nije niti želio. Znao je da ni Ana ne stoji iza zavjese kako bi mu bro­jala korake. Iskliznuo je iz njenog života, tiho, kao komadić svile iz prstiju. Od njega, u Aninom životu nije ostalo ništa, tek knjiga, Jadi mladog Vertera, tek njegova Lota, gore, na trećem spratu, koja ga je prognala sa svoje strane života.

Sljedeće jutro je ušao u komandu.

Oho-ho, šta je, Mirče, sam se javljaš, zajedljivo je dobacio bezbjednjak.

Nije rekao ništa. Zadužio je uni­formu, nekakvu raštimanu pušku, ranac, zašiven na dva mjesta, dobio je čizme koje se kopčaju sa strane, u koje su mu jedva mogla stati sto­pala kad obuče malo deblje čarape. Dali su mu nekakvu pločicu i na njoj utisnut broj: 014552, da ga arhi­va pamti ako se nikada ne vrati. Dobio je čak i dvije kutije cigareta.

Ovo ti je za dva dana, rekli su mu. On ih je ispušio za dva sata. Dali su mu kartu puta smrti kojim se spremao poći. Zatim su zatvorili vrata, na­suli rakiju i nazdravili. Bezbjednjak i oružar. On je odšetao s puškom na ramenu, pravo u diverzante. Oni su ostali u komandi, opkoljeni teškim balvanima, vrećama s pijes­kom, u sigurnoj bazi, lišeni emocija, s flašom rakije na stolu, uvjereni da će kraj rata dočekati na nogama.

Ležao je u travi, keks koji je ba­cio razvlačili su mravi. Iznad glave mu se kočoperio pauk. Tanka svilen­kasta čipka škakljala mu je lice. Nije se pomjerao. Jedva da je disao. Noćnu tamu, zamijenio je vreo, sparan dan. Čuo je ljude kako psuju, čuo je kako oplakuju svoje mrtve, čuo je škripu kočnica. Pazi, snajper, tiho, čučni, požuri. Sklanjali su svoje leševe, nje­gove lanjske kolege, njegove drugare koje je još lani posjećivao, iste one s kojima se otimao za djevojačku naklonost, kojima je i od kojih je posuđivao knjige. Ali, ništa više nije isto. Zaspao je. Umoran i klonuo, stis­nut u položaj fetusa. Kako se čovjek od dva metra može sklupčati u jednu šaku, mislio je, dok su mu očni kap­ci, otežali od umora, prekrivali oči.

Sanjao je Anu. Slikaricu. Svo­ju lanjsku djevojku. Sanjao je Lotu i Vertera. U snu su njegove muke bile teže od Verterovih.

Ležao je na krevetu, omamljen od prošle noći. Ana ga je škakljala po tabanima. Zatim se razbudio i sav­io svoje ruke oko njenog mršavog, gimnastičarskog tijela. Vodili su ljubav satima, sve dok se nije ogla­sio ezan, sve dok zvono na crk­vi nije odzvonilo dvanaesti put.

Podne je, diži se.

Nigdje nam se ne žuri.

Već sam trebala biti na poslu.

Ne idi.

Moram.

Nemoj.

Moram.

Poljubila ga je u razdjeljak. Dva raspolućena pramička kose, po­dijeljeni na sredini tjemena, padali su mu na ramena. Kao kod antičkih bogova. Ali on je bio pjesnik. On je bio bog očaja. Makar takvi su bili njego­vi stihovi. „Nije tačno“, branio bi se pred društvom. Pa zašto onda pišeš o bijedi, zašto dozivaš krikom upomoć, zašto se bojiš da će sve jednom u ve­likom prasku da nestane?! Zašto, pitali su ga. Nije znao. Pokušavao je opjevati osakaćeni svijet. Svijet u koji je i sam upao, trgnuvši se naglo iz sna. Ane nije bilo, ni ezan se nije čuo. Tek zvono na obližnjoj crkvi ga je upozorilo da je tri sata poslije podne. Bio je mokar od znoja. Teška vojnička jakna pokrivala mu je tijelo. Kosa mu se rasula po travi. Mravi su puzali u njoj. Mislio je na Lotu, na Vertera, na Zagajevskog, na osakaćeni svijet, mislio je da ustane i potrči. Ali nije. Iz džepa je izvukao pločicu, 014552, broj, njegov broj kad ga jednom ne bude. Postao je broj. Pomislio je na bezbjednjaka, na oružara, na litru rakije, na njihove noge podig­nute visoko na sto. Osjetio je kako se od umornog vojnika pretvara u bijesno pseto. Privukao je pušku. Pritegao čizme i stao puzati misleći na stihove: Noćas se moje čelo žari,

Noćas se moje vjeđe pote, I moje misli san ozari, Umrijeću noćas od ljepote…

Odlučio je. Još samo dvije pjesme. Još samo dvije pjesmice da složi u svo­joj glavi, i da konačno potrči. Dug je put do vječnosti i mi ga prelazimo ćutke i u miru, sjetio se stihova od­bjeglog pjesnika. Zatim je čvrsto stegnuo pušku i počeo da trči.

Trčao je dugo, skoro vječnost, sam i bez prijatelja. Dan se odvlačio svom zenitu kad je konačno zapucalo. Nad­ao se, dok je trčao, da su ga poznali kroz snajpersko oko. Ali se nije nadao da će pucnji stati. Poželio je da s druge strane stoji neko od njegovih lanjskih prijatelja i da sklapa stihove u kojima se davi čovjek koji u inat svima trči do konačnice, do neke nove pjesme, do bezbjednjaka, koji će prekrižiti u notesu još jedan broj, do oružara, koji će požaliti za onako dobrim čizmama, do Ane, koja će u tajnosti čuvanu sliku premazati crnom tintom, do mezarja, na kojemu će neko napisati – „Mirče Atifović, pjesnik koji je pokušao po­praviti hromi svijet“. Trčao je dok su mu meci bucali tijelo. Dok ga nisu prekrili zemljom. Trčao je sve dok nije odzvonilo. Sve dok nije odzvo­nilo, trčao je i nije želio pasti. Zatim je nečija ruka iznad njegove glave na­crtala cvijet ljiljana, podigla sliku sa spržene zemlje, okačila je na vidno mjesto, u spavaćoj sobi. Tek onda je došao kraj i tek onda su muke Vertera i Lote, konačno prestale. A svijet oko njih ostao je jednako sakat. Do neke nove knjige, do nekog novog rata.

Ana se podigla sa hladnog ka­mena. Onako, u crnini, izgledala je poput vrane zalutale na ogromno platno prošarano bijelim bašlucima. Jedino to je još ostalo. Uspomene, slike i poneki stih ispunjen krikom. Nije vjerovala da će ga ikad zapisati u svijetu koji šepesa na obje svoje noge. U svijetu koji ljude dijeli na ove i one, u svijetu koji prezire malenu gru­picu onih koji su odabrali, baš pop­ut nje, da ih boli s obje strane srca.

Uvek sam mislila da ljudi koji su proživeli ružne stvari imaju više sves­ti i saosećanja od onih „zaštićenih“ . Ukoliko pretpostavimo da je neko takav živeo u Beogradu devedesetih godina, u porodici koja je jedva krpi­la kraj s krajem i koja je trčala po kući da se zagreje jer nije bilo para da se plati grejanje – a ovako nešto ne pretpostaviti bilo bi daleko od stvarnosti, teško je razumljivo kako postoji velika neosetljivost na sva­kodnevne situacije koje proživljavaju ljudi koji ni ne znaju ko je na vlasti jer im je svaki dan još gori od ovog dana kada smo trčali po kući, jer oni nemaju stakla na prozorima, već vetar zimi bije kroz ono što bi tre­balo da budu kuće. A tako je malo ljudi spremno da ne bude neosetljivo.

Piše: Adnan Repesa

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *