Kvir huligani

16. oktobra 2013. | Društvo |

Pisao: Andrew Hodges

Lektorisala: Čarna Brković

kvir huligani

Ideja da je sport usko povezan s nacionalizmom i nacionalnim identitetama nije nešto novo, niti je nama posebno zanimljiva. Takmičarski duh i emocionalne veze koje navijači često osjećaju prema timu, sportašu i/ili klubu, znaju da budu duboke, kao i nacionalno vezivanje. Međutim, sama ta tema je postala dosadna, zato što su je sociolozi, aktivisti i mediji možda pretjerano koristili. Nije neophodno da sport vidimo kao igralište za desničarske ideologije; ispostavilo se prosto da je tako bilo u prošlosti i da je nekoliko aspekata sporta – takmičenje, naglasak na fizičkoj snazi, idealizacija tijela i to što su klubovi vezani za geografska mjesta –dovelo do toga da je relativno lako napraviti spoj između sporta i takvih ideologija . Međutim, sama činjenica da je sport postao veliki dio svagdašnjeg života mnogih od nas, te da se ljudi često duboko vežu za njega, jesu zapravo razlozi da se u sport politički interveniše . Zaposlene ljude je lakše privući ka političkim pitanjima kroz konkretne svagdašnje događaje poput utakmica i sportskih kampanja, nego kroz apstraktne akademske ili teoretske razgovore, na primjer o kapitalu i opadanje rata profita. Naravno, takve rasprave su također važne, ali sumnjam da mogu angažirati isti broj ljudi, ili imati javnu prisutnost u istoj mjeri.

Tokom zadnjih par godina, na Balkanu se pojavilo nekoliko navijačkih skupina sa ljevičarskom/antifašističkom platformom– White AngelsZagreb i Red Army Mostar su među njima. Unatoč tome, nema inicijativa koje povezuju različite klubove i navijačke udruge na isti način. Također ne postoje opcije za navijače koji navijaju za druge klubovekoji imaju desničarske navijačke udruge, a koji se vjerojatno ne slažu sa time što se događa na tribini, niti imaju mogućnost promijeniti situaciju pojedinačno.

Kvir huligani nisu organizacija vezana za jedan klub; to je, dapače, taktika u koju se bilo tko može uključiti. Zašto je potrebna ovakva taktika? Za veliki dio navijača na Balkanu, zajebancija na utakmici i podrška jednom timu su vezani za konstruiranje posebne, isključive vrste maskulinosti i promovisanje osjećaja grupne pripadnosti. Praktikovanjetakvih normi i pravila zapravo stvara ovaj osjećaj grupne pripadnosti, time što omogućava da se nepoželjne kvalitete i frustracije, koje su često skrivene u umu navijača,projektiraju na žrtvenog jarca. U prošlosti, ventil za takve frustracije je mogla biti druga etnička grupa – na primjer,’Srbi’ na prostoru današnje Hrvatske.Međutim, nakon rata i pomjeranja izbjeglica, ovaj ventil nije više bio podesan, tako da je bilo potrebno naći novog žrtvenog jarca.’Pederi’ su postali taj žrtveni jarac, jer se nisu uklapali u dominantne konceptemaskulinosti, osnažene ratom, militarizacijom i sada ekonomskom krizom, što je sve dovelo do jače frustracije i bijesa.

‘Pederi’ su označeni kao feminizirani, izopačeni muškarci, suprostavljeni idealnoj heteroseksualnoj obitelji promovisanoj od strane Pravoslavne i Katoličke crkve. Ovo feminizovanje je često povezano sa „balkanskim“ identitetom, pri čemu se Evropa doživljava kao „feminizirana“ – ovo može ići toliko daleko, na primjer, da navijači u Srbiji nazivaju „evropskije“ hrvatske navijače pederima.

Kvir huligani odbijaju heteronormativnost koja dominira mejnstrim sportom i sportskim reportažama na Balkanu, namjeravajući promijeniti „polje igre“. Glavni cilj je ugroziti normativnost kroz političko djelovanje koje odgovara gradu i kontekstu. Za ovo postoje dvije strategije: (i) napraviti sigurne prostore (safe space) da bi se ne-heteronormativni ljudiuključiliu sport; (ii) politički promijeniti sport kroz stvaranje inkluzivnije atmosfere. Što se može da se uradi ovisi o tome gdje se nalaziš. U Zagrebu su White Angels, na primjer, digli transparente protiv homofobije, ali u Beogradu akcije bi morale biti suptilnije.

kvir huligani2Ukratko, ideja vodilja Kvir huligana je to da treba postojati neka vrsta solidarnosti koja povezuje sportske fanove dublje od isključivosti sadržane u izjavi da je tvoj klub svetinja i da bi dala/o sve za njega, te da ta dublja solidarnost može da bude dobra stvar. Problematičnost stava ‘moj klub je svetinja’ je to što izostavlja promišljanje – u pitanju je samo emocionalan odnos ostvaren kroz određeno osjećanje pripadanja. Bolji pristup je doživjeti pripadnost klubu kao ono što nastaje iz svagadašnje prakse, poput odlaska na tekme, života u nekom gradu sa kojim tvoj klub ima povijesne odnose, organiziranja događaja, pića sa ortakinjama/ortacima u birtiji dok gledaš tekme i tako dalje. Iz ovakve perspektive, pripadnost klubu je mnogo otvorenija, jer osjećaj povezanosti nije posljedica osjećaja „tu sam rođen, ova je moja tradicija, dala/o bih ja sve za nju“, nego izraz svagadašnjeg bivanja u jednom mjestu, stvorena kretanjem i učestvovanjem u svagdašnjim aktivnostima kluba i grada. To je jedan razlog zašto osjećanje pripadnostina nivou grada ima daleko više smisla nego na nacionalnom nivou. Ono se poklapa sa nivoom na kojem živimo naše živote i zahtijeva kontekstualno specifične taktike – to što bi išlo u Zagrebu, ne bi išlo u Splitu, na primjer – isto vrijedii za Novi sad i Beograd.

Ideje o kojima se do sada diskutovalo uključuju razne stvari, na primjer od lijepljenja stikera na tribinei toaletestadiona (akcija koja vjerovatno ne bi provocirala mnogo pažnje),preko organiziranja uličnog teatra sa temom Kvir huliganizma, do izlaska na prajd noseći duksericu svog tima (na primjer Partizana, Crvene zvezde), ili nošenja transparenata.

Možda najluđa ideja do sada je nošenje rozeg pendrekasačinjenog od plastike ili stiropora. Ako nas desničari napadnu na tekmi, možemo ih koristiti za samoobranu, te istovremeno snimati cijelu scenu i objaviti je na internetu. Razmišljanja o različitim akcijama nas vodeka pitanju taktika i vrste mišljenja koja stoji iza njih. Znanje o tome kako djelovati zavisi ne samo od poznavanja konteksta, već također i od toga kako neprijatelj deluje.

Militantnost i političko (ne-)nasilje

Nacionalističke i fašističke grupe ne dobijaju masovnupolitičku podršku na temelju racionalnih argumenata, nego kroz prijetnje i strahove za dobrobit „nacije“ u koje javnost vjeruje. Problem je u tome što mnogo političara, od liberala do lenjinista, prihvata, koristi, čak i promoviše ‘naciju’ kao političku kategoriju u svojim političkim govorima.Predstavnici nacionalističkih partija često idu korak dalje, tvrdeći da predstavljaju „jedinstveni glas“ nacije, koristeći ključne teme iz povijesti regije – poput ideje nacije kao „žrtve“ u Srbiji. Problem je zapravo kako pobijediti emotivne argumente, pogotovo kad se odnose na nešto što ljudi percipiraju kao pretnju – mejnstrim parlamentarna politika nam je pokazala da racionalni argumenti ne vrijede punokada dođe do glasačkih kutija.

Jedan pravac razmišljanja prisutan u militantnim antifašističkim grupama, poput “Odreda“, antifašističke grupe iz Mančesterakoja koristi taktike direktne akcije, jeste to da se strahu (koji osnažuje fašiste)treba suprotstaviti strahom– zastrašujući same fašisterazličitim direktnim akcijama, od prijetnji do fizičkog nasilja.Ovo može uključiti najrazličitije konkretne akcije. Na primjer, tu je sprečavanje fašista da organiziraju sastanke time što ćeš marširati ili im onemogućitida se prevezu prije protesta. Zatim, to može da znači i da ćeš prijaviti njihovim šeficama/ovima na poslu njihovu političku opredijeljenost, usljed čega će dobiti otkaz (bar u UK). Ovakav radikalni pristup će vjerojatno dovesti do sukoba na ulici. Opasnost takvog metoda (ovisno o tome do koje mjere se koristi) je da antifašistička grupa, unatoč svojim ideološkim opredijeljenjima,može postati previše slična fašističkim grupama koje prezire i protiv kojih se bori.

Još jedan problem sa ovakvim pristupom je to da se puno akcija mora odraditi u tajnosti. To znači da djelovanje zavisi odmalog broja militanataunutarmnoštva ljevičara, te da nema moć da dopre do većeg broja ljudi. Što se tiče uličnih sukoba, ideja fizičkog nasilja je također problematična. Fašizam nema problem sa autoritetom niti sa hijerarhijom; u suštini, filozofija fašizma je sadržana u stavu „Veći sam i jači od tebe i zato te mogu kinjiti.“ Neki tvrdeda ne postojeprednosti u pokušaju da dokažešfašistimada si veći i jači od njih, te da fizičku borbu treba prihvatiti samo u samoobrani.

Fizička borba kao samoobrana je pravac razmišljanja s kojim se lično uglavnom slažem.

Umjesto pokušaja da stvoriš „paniku“ u drugima, ovaj pristup teži (i) da uzdrmafašiste promicanjem naše politike, (ii) da podrije njihovu platformu i mišljenje promicanjem anarhističkih i antifašističkih ideja, koje su dio političke platforme. Fašističkoj prijetnji se treba suprotstaviti kroz podučavanje ljudi kako da razmišljaju racionalno iuzdizanjem iznad politike koja tako snažno zavisi od emocija. Ovaj pristup se usredotočuje na obrazovanje, organiziranje radionica, fanzina, kao i na moguće stvaranje platforme ili političkog lobijapreko kojeg bi zakoni o obrazovanju mogli biti promijenjeni – problem s fašizmom nije to da su fašisti neobrazovani, već to da nisu dovoljno obrazovani. Da bi postao fašista, moraš prvo prihvatiti i razumjeti sebe kroz nacionalne termine koje se podučavaju u školi. Potencijalno nasilne situacije bi trebalo smiriti, kad god je to moguće, a samoobranu treba koristiti i satovi samoobrane i planiranja akcija su ključ uspjeha.

Na koji način treba djelovati također ovisi o prirodi skupine. Kvir huligani nisu organizacija, nego taktika, kao što jeBlack bloc[1]– svatko se može u bilo kom trenutku učlaniti i učestvovati u nekoj akciji u sklopu naše platforme. Ovakav princip stvara drugačiju dinamiku za navijački svijet. Navijačke udruge poput White Angelssu uvijek dio šireg kolektiva skupina koje strastveno vole svoj klub. Bez obzira na razlike u političkoj orijentaciji, među tim skupinama skoro uvijek postoji određenomeđusobno poštovanjezbog toga što su svi nogometni fanovi. Ovo znači i da ultra-ljevičarske grupe također imaju reputaciju koju žele očuvati na sceni, što utječe na to kako se ponašaju, jer ne žele izgubiti poštovanje drugih. Iz autonomne perspektive kvir huligana, nema srama ili manjka poštovanja kao kazne.

Borba protiv NVOizacije

Kako se Kvir huligani razlikuju od inicijativa na evropskom nivou? Kao prvo, kampanje poput FARE (Football Against Racism in Europe) i Nogometom protiv homofobije–koje rade odličan posao – pate od nekih problema povezanih s mejnstrimingom. Na primjer,članovi skupine NK Dinama Bad Blue Boys (BBB) su podnijeli zahtjevda se priključe inicijativi Nogomet v Homofobija,koji ona nije mogla odobriti zbog političke platforme BBB-a. Ovdje je ključ problema NVO industrije –njihove inicijative zahtijevaju određeni stupanj formalizacije, formalne strukture, dokumente i administraciju, službene partnere i tako dalje – ukratko, oni moraju biti sposobni da pokažu da su odgovorni nekim višim instancama.

Time se može spriječiti otvaranje grass roots inicijativaprema dobronamjernim pojedincimau skupinama koje imaju problematične platforme. Drugi problem je to što velike evropske inicijative imaju filozofiju „jedna veličina odgovara svima“– lokalne inicijative mogu bolje odgovoriti na potrebe ljudi među kojima postoje, dok postoji opasnost da velike evropske inicijative budu doživljene kao nešto nametnuto izvana. U lokalnim inicijativama, akcije i taktike mogu biti više specifične i mogu koristitirazličite povijesne kontekste. Ovakav pristup je rezultirao time da, primjerice, klubovi u Švicarskoj imaju golemu bazu ljevičara, dok su u Srbiji i Hrvatskoj klubovi dominantno tlo za regrutiranje radikalnih desničara. Za svršetak, pročitajte političku platformu, a zatim se uključite–možete stupiti u kontakt sa postojećim skupinama putem naše Facebook stranice

Politička platforma

Sport je konkretan način za suočavanje sa društvenim problemima, jer nije apstraktan, puno ljudi ide na utakmice itd.

● Budući da je nogomet ključno mjesto gdje se regrutira desnica, vrijedi imati antifa prisutnost na tribinama, u onoj mjeri do koje je to moguće.

● Navijači su često negativno prikazani u medijima, zbog akcijajednog malog broja njih. Dakle, kao i riječ kvir, trebamo preuzeti i riječ huligan kao nešto pozitivno,kako ne bi više bila riječprema kojoj mnogi ljudi gaje prezir.

● Praksa: ne radimo stvari koje ugrožavaju druge ljude osim fašista, dakle moramo biti militantni ali ne provociramo bez razloga.

● antikapitalistički, antifašisticki.

Moguće akcije

● Preuzimanje heteronormativnih prostora u centru grada, kroz direktne akcije.

● Raditi monitoring rasističkog i homofobičnog ponašanja na utakmicama.

● Organizirati javne rasprave u medijima.

● Razgovarati sa upravom i sa navijačkim kampanjama oko rasističkog i fašističkog ponašanja.

 

 

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *