Međunarodni dan bijelih traka – 31.05. borba za pravednije društvo

8. juna 2013. | Ljudska prava |

“Sve može biti oduzeto čoveku osim jednog, poslednje ljudske slobode – da izabere svoj stav u bilo kojim okolnostima, da izabere svoj vlastiti način.” (Viktor Frankl)

S Emirom Hodžićem razgovara Dijana Ljubanović

Doba rata obesmišljava čovekovo postojanje. Ne samo da se probudi instinkt za sopstvenim opstank­om, nego se neprestano izmenjuju osećanja borbe i odustajanja od nje. Očaj koji je isprepleten sa strahom i nadom, ljutnjom, besom pa opet sa iščekivanjem i ogromnom željom da agoniji dođe kraj. Ambivalent­nost koju u čovekovom biću izaziva rat rušilačka je za samu ličnost; poseduje kapacitet da je potpuno uništi. Može da je navede da se sama izjede i/ili da uništi svakoga ko nam se nađe u neposrednom okruženju.

Medjunarodni dan bijelih traka

Zemlje u našem regionu suočile su se s najgorim oblicima behemota (rat svakoga protiv svih, op.a.) i sada kada je oružani sukob deo naše prošlosti os­tao nam je zaključak da su se u njemu profilisale dve glavne vrste ličnosti. One koje su pre njega bile ništavne i marginalizovane, neuspešne i nevidljive, a u samom ratu su postale važne i pretstavljale su neku čudnu i devijantnu vrstu autoriteta. Moć u obliku oružja koja se našla u njihovim rukama odlučivala je o ljudskim životima kao da su deo video igrice i pot­punom dehumanizacijom suprotne strane olakšavale su svoj krvavi pohod opravdavajući svoja nedela kao nužna i potrebna. Sebi priskrbivši istaknuto mesto u društvu krvnika i pravednika, a drugima etiketu nepoželjnih i nepodobnih kreatura koje je opravdano ukloniti i zatrti. Kada pišem o profilu ovakvih lju­di, mislim na neprimetne mediokritete ni po čemu posebne i istaknute članove zajednice, poput Milana Lukića i njemu sličnih koji su u ratno doba postali važan deo društvene zajednice, a odlučivao je o tome ima li neko pravo na život ili ga nema. A ovi drugi? To su oni ljudi koji se iz straha nisu suprotstavili, koji nisu mogli poimiti da se takve neljudske aktivnosti dešavaju pored nih i sve dok se rat nije završio ne­girali su realnost zatvarajući oči. Baš poput noja koji pred opasnošću gura glavu u pesak.

Hoćemo li i dalje gurati glavu u pesak? Danas je prošlo dvadeset i više godina od progona, pogroma, etničkog čišćenja, neposredne opasnosti i vanred­nog stanja. Prošlo je toliko vremena i od genocida. Prošlo je toliko godina od borbe za preživljavanjem u logorima, od obeležavanja različitih članova društva, njihovog numerisanja, prebrojavanja krvnih zrnaca, pljačkanja i silovanja… Ali, što se promenilo? Treba­mo li biti srećni što smo živi i smejati se svako jutro u ogledalo jer nismo ušli u ratnu statistiku žrtava i što možemo da pravimo kratkoročne ili pak dugoročne planove ukoliko smo nešto optimističniji.

Kako to izgleda koračati istim onim ulicama, trgovima, platoima, putevima i parkovima koji su ne tako davno bili prekriveni krvlju ubijenih nam sugrađana, rođaka i prijatelja, koji su bili zakrčeni njihovim leševima? Kako to izgleda graditi praved­niji društveni poredak na temeljima ćutanja i pori­canja? Kako to izgleda živeti u gradu ili opštini gde lokalna vlast negira ili zanemaruje činjenicu da su na njenoj teritoriji, neki njeni prethodnici proglasom u radio emisiji naredili nesrpskom stanovništvu da se žigoše, da kao deo svakodnevnog akcesoara nosi bele trake kao znak prepoznavanja, kao svojevoljan pris­tanak na eliminaciju? Kako to izgleda gledati kuće i u njima piti kafu sa komšijama koje su imale beli čaršaf spušten sa prozora kao kakve žive grobnice strave?

Genocid_u_Prijedor_31_Maj_dan_bijelih_traka_i_mahrama131. maja 1992. zla u krajnjem zadatku destruk­cije Bošnjaka, Hrvata i Srba koji nisu bili deo popu­larne politike, zvanično su postala deo svakodnevice opštine Prijedor. Od predratnih 53 000 nesrpskih stanovnika ubijeno je 3 173 civila. 30 000 običnih ljudi svoje domove zamenilo je torturom u koncen­tracionim logorima smrti. Njihova imovina, i ver­ska, kulturna, ekonomska (…) uništena je. Njihovo samopoštovanje nagriženo. Rušilački plan u kratkom vremenskom periodu sproveden je u delo.

A oni koji su ostali? Njima preostaje da delo Viktora Frankla „Zašto se niste ubili“, iz kojega sam i izvukla citat na početku ovoga teksta, prigle kao priručnik za preživljavanje sopstvene zbilje. To izučavanje jevrejskog psihijatra i neurologa koji je i sam okusio tegoban život stigmatizovanog logoraša u nemačkim nacističkim logorima od 1942. do 1945. nije samo teoretisanje i istraživanje o svetu i ljudima koji su postojali u nekom davnom i dalekom svetu. Ova tema je ratom u BIH postala ponovo aktualna i primenjiva upravo iz tužnog i sablažnjujućeg razloga što su se metodi i mehanizmi fašističke ideologije koristili poput kakvog domaćeg zadatka koji valja tačno i nepograšivo uraditi s ambicijom da učenici postanu „bolji“ od učitelja. Frankl je uspeo da os­tane psihički zdrav bez obzira na mučenje i gubitak majke, oca, brata i supruge, a što je još važnije nije postao ogorčen ni mizantropski nastrojen. Za one koje izjedaju pitanja smisla, koje muče različite fo­bije, depresija, koji proispituju savest, koji su hipper­refleksivni i sl.ovo delo toplo preporučujem kako bi sami sebi pomogli, ali neću da ovaj tekst pretvorim u analizu knjige pa ću da se vratim na ono što me i inspirisalo da pišem o ovoj temi. Zanimaju me ljudi. Zanimaju me žrtve. Kako im pomoći? Kako im pono­vo učiniti ljudima vrednim svakog sekunda pažnje? I što je takođe važno, kako da svi budemo bolji jedni prema drugima. Mi kojima je obećavano da ćemo jesti zlatnim kašikama, ako preživimo rat. A zapravo, mnogi od nas smišljaju kako da gvozdenim kašikama onim drugima izvade oko ili prerežu grkljan.

Činjenica jeste da moramo ulagati u sopstvene ka­pacitete kako bismo pronašli mir. No, nije dovoljno da utičemo samo na sebe, potrebno je podstaknu­ti okolinu da postane svesna važnosti pomirenja i ponovnog suživota. Je li to moguće u kontekstu u ko­jemu predstavnici vlasti zabranjuju komemorativne skupove? Je li to održivo na mestu gde svako misli da je aboliran od odgovornosti? I na koncu, postoji li mogućnost pomirenja na mestu gde u javnom pros­toru ne postoji niti jedan spomenik, komemorativni dom, muzej (…) bilo kakvo obeležje koje će sim­bolizovati čovekoljublje i poštovanje prema žrtvama?

Osoba koja verodostojno može da odgovori na sva ova pitanja je Emir Hodžić. Individua koja je imala dovoljno hrabrosti da sa svojim saradnicima, ljudima kojima je probuđena svest o pomenutoj problemati­ci, istraje u težnji da se pravda zadovolji, da se uslovi dostojanstvenog života ispune, da pruži otpor dis­kriminatorskoj politici lokalnih vlasti i da analizom prethodnih dešavanja uputi apel ne samo pojedinci­ma iz neposredne blizine, direktnim steakholderima ratnog pustošenja, već da ceo svet uključi u borbu za bolje društvo bez mržnje i sadističkih sklonosti. Pokretanjem inicijative „Jer me se tiče“, pokrenuta je lavina pretvaranja ličnih problema u javne što je do­bar put u zalaganju za ljudska prava. Inspirativnim odgovorima na pitanja koja su se sama nametnula, učvrstio je moju veru u aktivizam. Nadam se da će i vašu. No, ono što posebno pleni jeste čvrsta veza sa realnošću i isticanje činjenice kako boljitak neće doći odmah i sada, već je pred svima nama ogroman zadatak u unapređenju sadašnjosti. A budućnost? O njoj ćemo kad „dođe vrijeme za to“ jerbo za nju treba da se izborimo jasno se određujući prema prošlosti.

Možeš li da nam opišeš čitav proces nastanka ideje koji je rezultirao međunarodnim obeležavanjem dana bijelih traka?

Prošle godine pokrenuta je Stop Genocide Denial web stranica, kao i FB grupa, preko koje smo poziva­li ljude iz cijelog svijeta da se uključe u podršku i obilježavanje Dana bijelih traka.Međunarodni dan bijelih traka je nastao iz potrebe za borbom protiv negiranja zločina i obilježavanja stradanja civilnih žrtava rata, prije svega u Prijedoru, ali i šire. Danas, 21 godinu nakon zločina, kakav nije zabilježen još od Drugog svjetskog rata, civilnim žrtvama u Prijedoru se zabranjuje da se javno sjećaju stradanja koje je uslijedilo nakon 31.maja 1992. go­dine.

Odlučili smo pokrenuti kampanju tokom prošlogodišnjeg obilježavanja 20- te godišnjice stradanja nevinih Prijedorčana i Prijedorčanki. Prošle godine smo u Prijedoru prvi put izašli sa bijelim trakama oko ruku iz protesta prema raznim zabrana­ma i opstrukcijama prijedorskih vlasti, prvenstveno gradonačelnika Marka Pavića.

Nailazili smo na brojne probleme i opstrukcije, ali je podrška bila daleko brojnija. Pojedinci/ke i razne organizacije iz cijelog svijeta su stale uz nas, od Srbi­je do Novog Zelanda. Ljudi su nam slali na stotine slika sa bijelom trakom oko ruke. Međunarodni dan bijelih traka je postao simbol protiv negiranja zločina i prava na sjećanje u Prijedoru, ali i šire.

Od samog početka do danas, koliko se razlikuje način i pristup u obeležavanju ovog dana?

u-prijedoru-pocelo-obiljezavanje-dana-bijelih-traka_trt-bosanski-19935

Kako prošle godine, tako i danas, većinom smo koristili nove tehnologije, od Facebooka i web por­tala, do Twittera. Za razliku od prošle godine, kada nas je bilo nekoliko koji smo nosili bijelu traku u Prijedoru, i kada je većinom podrška dolazila online, ove godine u Prijedor su došli ljudi iz cijele BiH. Inicijativa «Jer me se tiče», je neumorno radila na mobilisanju podrške za obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka, i organizovala je javni skup 31. maja u Prijedoru. Ove godine na prijedorskom trgu bilo je stotine ljudi iz cijele BiH i regiona sa bije­lom trakom oko ruke. Bez obzira na nacionalnu, etničku pripadnost ili opredjeljenje, skupili smo se da jasno i glasno pokažemo prijedorskim vlastima, kao i ostalim gradovima u BiH, da nećemo toleri­sati segregaciju i diskriminaciju kao politička rješenja postratne BiH. Nema te ideje ili ideologije koja može opravdati ubijenu djecu! Ovogodišnji skup u Prije­doru je ogromna stvar za cijelu BiH, kao i region, jer su prvi put svi stali rame uz rame, bez obzira na pripadnost ili opredjeljenje, i odali počast nevinim civilima uz kritiku današnje diskriminacije.

Ko daje najveću podršku vašoj inicijativi? u čemu se ona ogleda?

Inicijativa «Jer me se tiče» se rodila upravo iz potrebe da se ujedinimo u borbi protiv segregacije i diskriminacije. Bosna i Hercegovina se još oporavlja od traumatičnog rata koji je, pored razaranja rezul­tirao i dubokim etničkim podjelama. Nacionalističke stranke iskorištavaju, a i podržavaju, strašne etničke podjele radi svoje lične koristi, odnosno opstanka na vlasti. Dakle, živimo u državi u kojoj je diskriminaci­ja društveno prihvatljiv oblik ponašanja, podržana od struktura vlasti. Naša misija je da surađujemo u borbi protiv segregacije i svih oblika diskriminacije na cijelom prostoru BiH, i zalažemo se za uspostavu potpunog poštivanja ljudskih prava i sloboda svih, a posebno civilnih žrtava rata.

Inicijativa okuplja aktiviste/ce iz cijele BiH u zajedničkom radu na rješavanju problema odno­sa prema prošlosti, kršenja ljudskih prava, te dis­kriminacije i segregacije u društvu. Iza nas ne stoji nijedna politička stranka. Mi smo grassroots orga­nizacija koja je rođena teškim dobrovoljnim radom učesnika/ca. Inicijativa je ujedinila civilni sektor iz cijele BiH u ovoj borbi, jer jedino društvo može riješiti društvene probleme. Ne postoji jedna orga­nizacija ili udruženje koje daje «najveću podršku» Inicijativi.

Misliš li da je nužno da se sastavi statut, pravil­nik, da se definišu i podele zaduženja po kojemu bi inicijativa trebalo da deluje ili je efikasnije da se radi neformalno i kreativno? da svi učestvuju indi­vidualno u svojoj zajednici?

Već sam spomenuo da smo grassroots orga­nizacija, te da nismo registrovani i ne pišemo «pro­jekte». To se neće mijenjati. U suštini mi imamo regionalnu podršku aktivista/ca, budući da su mnogi članovi Inicijative «Jer me se tiče» veterani borbe za ljudska prava, i tako imamo kontakte i u regionu.

Imamo neformalni statut koji definiše naše post­ojanje i djelovanje, ali želimo očuvati nezavisnost i kreativnost, tako da nećemo ići putem registracije. U suradnji leži naša snaga, imamo članove u svim gradovima i redovno komuniciramo.

Kakav je ranije bio odnos s lokalnim vlastima, a kakav je danas? što se promenilo?

Sa žaljenjem moram reći da se situacija nije promijenila. Na prostoru bivšeg logora Trnopolje još uvijek stoji spomenik borcima RS-a. U Prije­doru postoje brojni spomenici vojnicima RS-a, ali još nema nijedan za civilne žrtve. Zloglasni logor Omarska je danas u vlasništvu Mitala i funkcioniše kao rudnik. Brojna udruženja žrtava su na opštinskim «crnim listama». Javni skup u pokre­tu koji je organizovala inicijativa «Jer me se tiče» nije bio odobren od strane gradonačelnika Marka Pavića, ali smo ipak odlučili da mirno prošetamo gradom. Ukratko rečeno, nije se mnogo promi­jenio odnos sa lokalnim vlastima. Ovdje bih želio podvući da naš problem nije sa Prijedorčanima i Prijedorčankama; Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i ostalima, nego je problem sa lokalnim vlastima koji uporno vode politiku negiranja zločina i dis­kriminacije prema lokalnim udruženjima.

Opštinske vlasti u prijedoru od rata do danas žrtvama etničke kampanje nisu odale počast provodeći politiku poricanja zločina. kako da se to promeni?

Emir HidзiЖMi smo to pokazali 31.maja. zajedničkim sna­gama, upornošću i nenasilnim akcijama, mora­mo istrajati u pravednoj borbi za civilna prava i prava civilnih žrtava rata. Inicijativa «Jer me se tiče» nema političku podršku, ali mi moramo pokazati političkim elitama da je došlo vrijeme da se građani i građanke slušaju. Ne može se za­ustaviti ideja čije je vrijeme došlo. Kako u Prije­doru, tako i šire, lokalne vlasti se moraju suočiti sa svojom odgovornošću prema svim građanima i građankama. Mi nećemo odustati dok se naša prava ne ispoštuju. Što se tiče Prijedora, sljedeći korak je u rukama gradonačelnika. Nazivanjem obilježavanja Međunarodnog dana bijelih traka «gej paradom» nije dobar odgovor, ali mi se nad­amo da će razum pobijediti te da će doći vrijeme kada će Prijedorske vlasti, a i lokalne vlasti osta­lih bosansko-hercegovačkih gradova, shvatiti da moraju poštovati prava svih svojih građana/ki.

Kako izgleda suživot bošnjaka, hrvata, srba, ljudi koji ne osećaju pripadnost niti jednoj naciji (…) u prijedoru u ovom trenutku?

Život u Prijedoru je težak, ali ne samo zbog etničkih tenzija, nego i zbog teške ekonomske situ­acije. Mnogi Prijedorčani/ke vode normalne živote pokušavajući da plate račune, i vjerujem da nisu preopterećeni etničkim netrepeljivostima. Oni koji se ne identifikuju kao Srbi, Bosnjaci ili Hrvati, nego jednostavno kao građani/ke, su u manjini. Većina građana/ki se još uvijek identifikuje striktno po etničkoj osnovi, ali meni lično to ne smeta. Neka se svako identifikuje kako se osjeća ili želi, sve dok ne ugrožava prava onih «drugih».

Koji su glavni problemi prijedorčana u društveno-ekonomsko-političkom smislu?

Glavni problemi Prijedorčana/ki su politička elita i njihova neispunjena obećanja, dakle nezapo­slenost i neadekvatna socijalna podrška. Zdravstvo, edukacija, nezaposlenost, korupcija su samo neki od problema koji zabrinjavaju većinu Prijedorčana/ki. Održavanje etničkih tenzija i negiranja zločina je samo dimna zavjesa lokalnih vlasti da se skrene pažnja sa istinskih društveno-ekonomskih prob­lema kojima ne vidim kraj.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *