Politička kultura i demokratska stabilnost

21. novembra 2013. | Politika |

Piše: Adnan Smajić

Slika1Tokom ove godine su se u Bosni i Hercegovini pojavile majice sa natpisom „Vladavina prava je kada ideš u zatvor zato što si krao, ne zato što si krao nedovoljno!“, a u potpisu podebljanim slovima „Mreža Pravde“. Majice su podijeljene desetinama tinejdžera, okupljenih u sklopu projekta „Mladi za pravdu“ finansiranog sredstvima USAIDa za potrebe kampanje reforme pravosuđa. Kako nisam dio Mreže pravde, neću se zadržavati na ciljevima i metodama ove akcije ali ono što ne mogu preskočiti je ironija već pomenutog slogana, koji zvuči kao da je izašao iz usta nekog junaka Alan Forda, rame uz rame sa antologijskim „Ukoliko kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“. Naravno, to su tvorci slogana sigurno imali u vidu pri osmišljavanju, pokušavajući prikazati elemente apsurda koji vlada u našem društvu. Međutim, da bi ironija bila još veća, dovoljno je postaviti pitanje koliko mladih je u stvari upoznato sa konceptom vladavine prava? Još bi porazniji odgovor bio na pitanje koliko je u stvari odraslih upoznato sa jednim takvim pojmom. Iako zadnje dvije tvrdnje nisu argumentovane, pretpostavka je sama po sebi veoma uočljiva u svakodnevnom životu što nas eventualno dovodi do zaključka da je politička kultura u Bosni i Hercegovini izuzetno nerazvijena da bi se satirično mogla nazvati i političkom nekulturom.

Profesor Maldini sa Sveučilišta u Dubrovniku, političku kulturu je definisao kao preovladavajući način razmišljanja o politici i stil političkog ponašanja građana u nekom društvu; dok prema Milanu Podunavcu, pojam političke kulture u sebi kombinuje elemente svih relevantnih diskurzivnih strategija u suvremenoj političkoj teoriji liberalizma, komunitarizma, republikanizma, kao i različitih tradicijskih polja. Kada je riječ o mladima, kod većine se političko ponašanje i učestvovanje završava na velikim sloganima i online aktivizmu. Pitanje vrijedno istraživanja bi bilo, kakav je to skup vrijednosti, uvjerenje i stavova koje mladi i građani imaju o političkim objektima i političkim procesima koji se trenutno odvijaju, naravno ako su ih uopšte i svjesni? Ipak, ono o čemu sam imao namjeru pisati je više teorijske prirode nego kritičko-analitičke te ću u tom smijeru dati kratki pregled teorije političke kulture i njenog značaja za demokratsku stabilnost.

Pomenuti politički procesi se mogu podijeliti u nekoliko kategorija, počevši od funkcionisanja političkog sistema, političkih odnosa te političkog ponašanja stranke, političara ili građana. Laički rečeno, to suprocesi u kojima se individue pripremaju za društvenu participaciju. U okviru ovog pristupa politička kultura određuje se kao subjektivna dimenzija političkog sistema, a središnje polje istraživanja označeno je istraživanjem znanja, vrijednosti, osjećanja i mišljenja u tumačenju političkog ponašanja i političkih procesa u okviru jedne zajednice. Teorijski status političke kulture u okviru ove „škole“ izvodi se kroz nekoliko premisa. Prva je da se politička kultura odnosi na model subjektivnih političkih orijentacija u okviru čitave nacije ili njezinih pojedinih dijelova; druga ustanovljava sastavne dijelove političke kulture koju čine kognitivni, afektivni i vrijednosni elementi, te uključuje spoznaju i mnijenje o političkoj stvarnosti, osjećanja vezana za politiku i političke vrijednosne stavove; dok treća iznosi da je sadržaj političke kulture rezultat socijalizacije u djetinjstvu, odgoja, utjecaja medija, doživljaja iz života odraslih osoba i onih učinaka koje stvaraju vlast i politike i na njihove rezultate; ona ih ograničava ali ih, u svakom slučaju, ne određuje potpuno. Uzročne strelice između političke kulture, strukture i učinaka vlasti idu u oba pravca.1 Odnos između objekata politike i orijentacija prema njima predstavlja odnos između objektivnog, ili stvarnog, društvenog i subjektivnog ili psihološkog u politici. Tako razlikujemo subjektivnu stranu političke kulture kao što su vrijednosti, vjerovanja i stavovi, kao i objektivnu stranu političke kulture u šta spada političko ponašanje i društveno djelovanje grupa i pojedinaca.

Maldini dolazi do ključnog zaključka vezanog za političku kulturu a to je da politička kultura izrasta upravo na ovom subjektivnom odnosu prema objektima politike. Ona ne govori o onome što se zbiva u politici, već o onome što građani vjeruju da se zbiva. Politička kultura tako predstavlja i objašnjava subjektivnu stranu politike.

Dragomir Pantić govori o utjecaju vrijednosti na političku kulturu u smislu vrijednosti kao dispozicija osobnosti i elemenata društvene svijesti stanovništva, na jednoj strani, i integrativnog karaktera i motivacijske snage vrijednosti, na drugoj strani. On također govori o tome da su za političku kulturu posebno važne vrijednosti koje potječu od institucija, ali da su važne i one koje potječu od individua. Postoje različite podjele političke kulture na osnovama kriterija vrijednosnih orijentacija, tipova društvenih odnosa i tipova socijalizacije osobnosti koje generiraju. Treba reći i to da je polje političke kulture, kao i svih modernih društvenih procesa i pojava, dijalektičko, da uvijek predstavlja polje sukoba tendencija tradicionalizma i modernizacijskih procesa, sukoba tradicionalne i demokratske političke kulture; da je kompleksan prostor ukrštanja pluralizma kulturnih, normativnih i političkih obrazaca, kvantitativnih i kvalitativnih promjena unutar svakog ispoljavanja političke kulture, kao i u međuodnosu – odnosu prevaga, dominacije, borbe za prevlast različitih modaliteta i civilizacijskih tendencija na polju političke kulture.2

Razvoj demokratske političke kulture od bitnog je značaja za razvoj civilnog društva ali također, najbitniji poticaj za razvoj demokratske političke kulture dolazi iz polja civilnog društva; dok prisustvo autoritarne ili nedemokratske političke kulture predstavlja jednu od najznačajnijih prepreka za razvoj tog istog civilnog društva. Veza je uzajamna, ali ne isključivo uzajamno ovisna.

Slika 2Društvene vrijednosti, uvjerenja i stavovi osnovni su elementi političke kulture. Uvjerenja i stavovi zasnivaju se na vrijednostima, ali oblikuju se pod utjecajem: procesa socijalizacije, povijesnog naslijeđa, političkih procesa i djelovanja političkih aktera i interesa. Politička socijalizacija predstavlja integraciju pojedinca u politiku kao posebnu dimenziju društva te formiranje političkih stavova i uvjerenja. Povijesno naslijeđe u sebi ujedinjuje ukupni povijesni razvoj društva, političke, ekonomske i socijalne odrednice tog razvoja, te društvene norme i tradiciju. Ono bitno određuje tip i sadržaj političke kulture, ali i oblike političke socijalizacije kroz koje pojedinac uči i usvaja te iste sadržaje. Politička kultura određenog društva može utjecati na stabilnost i razvoj političkog sustava, ali i na njegovo stagniranje i nestabilnost. Politička kultura djeluje na područje političkog sustava kao što tržište djeluje na ekonomske odnose u društvu. Ono što je tržište za ekonomiju, to je politička kultura za demokratiju.3

Demokratska kultura jest oblik mješovite političke kulture. Ona je balansirana mješavina kulture individualizma, kulture egalitarizma i kulture hijerarhije. Te mješavine imaju različite intenzitete i oblike u različitim političkim sustavima. Građanska politička kultura ima sposobnost balansiranja unutarnjih opreka. Nju odlikuje ravnoteža između moći političke vlasti i njene osjetljivosti i ogovornosti prema kompetentnoj javnosti.

Na samom kraju sažetka koncepta političke kulture ipak ću se još jednom osvrnuti na naše društvo. Zanima me koliko je građana upoznato sa političkim ideologijama stranaka za koje glasaju, ako uopšte takve idologije i postoje. Ne ulazim u analizu populističkih stranaka vođenih nacionalističkim retorikama koje su se već pokazale kao izuzetno efikasne. Ulazim u to da li uopšte postoji javno mnijenje o političkoj stvarnosti, osjećanja vezana za politiku i političke vrijednosne stavove. Da li građani shvataju težinu političkih obećanja; ili štaviše, da li političari shvataju odgovornost za svoja obećanja? Da li se kulturno-politički odgoj omladine zasniva na velikim sloganima i malim grantovima stranih ambasada? Da li je vrhunac istraživačkog novinarstva zaključak da je Republika Srpska u boljem ekonomskom položaju od Njemačke i Japana?

Razvoj civilnog društva, kao što je obrazloženo, zahtijeva demokratsku političku kulturu, demokratsku socijalizaciju individue/građanina, kritičku javnost, afirmaciju univerzalnih ljudskih vrijednosti u porodici, obrazovanju, na radnom mjestu, u kulturi, medijima i politici; a to je jedan put na koji naše društvo tek treba krenuti.

1Citirano prema: Podunavac, Politička kultura i političke ustanove, str. 23.

2Parafrazirano prema: Dragica Vujadinović, Civilno društvo i politička kultura, str. 11.

3Parafrazirano prema: Pero Maldini, Uvod u političku znanost, str. 27.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *