Projektovanje rata

10. aprila 2013. | Politika |

Esej omladinskog ambasadora pomirenja iz BIH, Adnana Smajića

Tokom predavanja pod nazivom “Zloupotreba isto­rije”, istoričarka sa Univerziteta u Beogradu, Dubravka Stojanović, jednu tematsku cjelinu je zatvorila rečenicom “Tada je rat proizveden”, i upravo kroz tu tvrdnju možemo svesti cijelu istoriju ljudskih sukoba do same srži. Suprotno prikazivanjima današnjih medija, u savre­menoj istoriji, malo koji sukob se odigrao iznenada, iako postoji konstantna tendencija uvjeriti publiku da pojedini događaji pokreću lančanu reakciju. Ono mnogo vjerov­antnije je da postoji dugačak proces širenja propagande, proizvodnje pristanka i izmjene istorijskog konteksta kako bi se katalizirao ili inicirao predstojeći sukob. Taj proces se može nazvati dizajniranjem rata.Omladinski ambasadori pomirenja

Tokom prošlog vijeka, istorija je bila često upotreblja­vana kao eskperimentalna nauka u svrhu pripremanja ljudi za buduće sukobe. Uvijek je postojala neizbježna potreba za promjenom istorije prije nego nastupi prom­jena sadašnjosti. Analogno tome, kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, propaganda je započeta godinama prije eska­lacije sukoba. Tokom tih godina, intelektualna elita Ju­goslavije, predvođena istoričarima, radila je na stvaran­ju alternativne istorije, diskutovanju i razvijanju novog prilagođenog istorijskog kontekta putem televizijskih nastupa i debata, te promjenama udžbenika kako bi pri­premili nove generacije na dugotrajnu mržnju. Upravo ta promjena istorijskog konteksta je bila potrebna kako bi se objasnio rat. Takva politika je sadržala elemente logičkih zabluda poput dokazivanja upitnih činjenica, njima sa­mima (engl. proof by assertion) ili u narodu poznatijom izrekom da laž izrečena dovoljno puta postaje istina.

Projektovanje rata

Ali zašto je promjena istorijskog konteksta neophod­na? Sveobuhvatno razumjevanje sukoba između velikih grupa mora nužno sadržavati psihološku dimenziju. Ukoliko se prisjetimo slučajeva sukoba kroz posljednji vijek, ili čak i prije, nećemo naići ni na jedan sukob pred­stavljen kao agresija vodećih vojnih sila. Ruska invazija Afganistana se nikada nije dogodila, već ruska odbrana od terorista iz Afganistana; kao što Sjedinjene Američke Države nikada nisu izvršile agresiju nad Južnim Vijetna­mom, El Salvadorom, i sl. U to vrijeme, propaganda je bila prisutna do te mjere da su koncentracioni kampovi, okruženi bodljikavim žicama i čuvani naoružanim vojnic­ima bili nazivani “strateška sela”. Na takvu propagandu, i sam Orwell bi bio ponosan. Tu dolazimo do glavnog cilja ratne propagande, što je samo-viktimizacija (engl. self-victimization), koju Stojanović definiše kao ključni momenat istorije. Kroz samo-viktimizaciju stvaramo “politički oprost” koji oslobađa političare od odgovornos­ti za predstojeće poteze. Ukoliko je javnost prikazana kao žrtve, onda su sa lakoćom gurnuti u projektovane sukobe. U tom kontekstu, sa koje god istorijske tačke gledišta pos­matramo, naša nacija nije učinila ništa pogrešno, te je svaki rat oslobađajući i odbrambeni.

Proces samo-viktimizacije je prethodio i sukobima na području bivše Jugoslavije, prebacujući odgovornost za agresiju na prethodne sukobe, vraćajući se u Drugi sv­jetski rat, tokom Nezavisne države Hrvatske pa čak i do Otomanskog carstva. Shodno tome, kada je došlo do po­rasta tendencija u devedesetim, apsolutno opravdanje je­dinstveno objašnjenje rata su već bili pripremljeni. Stvore­na je istorija bez odgovornosti i nije postojala sumnja u ispravnost motiva. Savršen primjer takvog ponašanja je govor Slobodana Miloševića koji je aktivirao izabranu tr­aumu srpskog naroda na Kosovski boj, 28. juna, 1389. godine.

Projektovanje rata 2Nakon relativno kratkog opisa projektovanja rata, problem koji slijedi je povezan sa posljedicama. Šta se desi nakon što se rat odigrao? Kako bismo ponovo postavili prioritete ljudskih potreba, težimo ka stvaranju već pome­nute odabrane traume. Koncept odabrane traume je usko povezan sa procesom samo-viktimizacije i selektivnog sjećanja; i često je korišten kao temelj daljnjim konfliktima i političkim ideologijama. Prema Vamiku, koncept odab­rane trauma precizno pokazuje nesvjesni “izbor” velike grupe ljudi da nadovezuje psihički prikaz događaja prošlih generacija sopstvenom identitetu. Odabrana trauma čini hiljade i milione ljudi “odabranima” – da budu povezani međusobno preko svojih zajedničkih percepcija prošlih, nikad doživljenih trauma. Jedan od najvažnijih dijelova bilo kakvog izmirenja je prevazilaženje odabrane traume i ponovno uspostavljanje izgubljene istine. Možemo oda­brati da beskrajno nagomilavamo bol i tražimo osvetu, ili možemo prihvatiti gubitke, re-humanizirati neprijatelja i uspostaviti pravdu, zahtjevajući odgovornost prije nego krivicu. Pomirenje se može uspostaviti samo u istinskom miru, koji nije samo čisto odsustvo sukoba, nego prisus­tvo mira.

Važnost ovog teksta leži u razumjevanju toga da je svaki rat osmišljen prema slabostima određenog društva, te najčešće baziran na odabranoj traumi. Svaka nacije nosi teret svoje istorije na leđima, i svijet posmatra kroz prizmu prošlih sukoba i nedužnih stradanja. Ipak, svaki novi sukob je korak naprijed prema abisu humanosti unutar nacije, i građani nisu oni koji su dužni da snose krivicu. Svaki rat je dio velike zamisli intelektualnih i političkih elita nacija, i prema riječima D. Eisenhowera, svaki napravljeni pištolj, proizvedeni nosač aviona ili is­paljena raketa u konačnom pogledu predstavljaju krađu od onih koji su gladni a ne bivaju nahranjeni, i onih ko­jima je hladno a nisu obučeni.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *