Šaka u glavu, mrzim te i ubij pedera jednostavno nisu odgovori

11. oktobra 2011. | Ljudska prava |

U celosti prenosimo tekst koji je napisao muzičar Damir Urban povodom neonacističkog divljanja na LGBT paradi održanoj u Splitu, juna tekuće godine. Tekst objavljen 17.6.2011. godine i preuzet je sa www.jutarnji.hr.
Priredio: Mladen T. Milanović

Mi smo, nažalost, nacija odgo­jena na mržnji (pri tome ne mis­lim da druge nacije nemaju prob­lema s time, ali me one trenutno ne zanimaju). Od malih nogu se maltretiraju mačke i psi na ulici, kidaju se krila muhama, pa onda malo “odrastemo” i mrzimo sus­jeda jer je po nečemu drugačiji od nas, pa mrzimo debele, pa mrzimo “mršave glupe anoreksičare”, pa nas uče da mrzimo purgere ili Din­amo, ili da mrzimo Splićane ili da mrzimo “komunjarske Riječane” ili da mrzimo dosadnu ženu kad dođemo doma, ili da mrzimo glupe pedere ili da mrzimo nevjernike ili da mrzimo vjernike, ili da na kraju mrzimo i sami sebe i da se dobro nalijemo pivom i udarimo prvoga do sebe… Ne znam što je točno ra­zlog tome, ali u životu imaš izbor. Ili mrziš ili voliš. Ako odabereš da mrziš, onda mrziš sve redom. Sve drugačije. Pretpostavljam da si pokušavaš nekako posložiti u glavi ovi su naši – njih ne, a ovo su oni drugi – njih da… Ali, vjerujte mi da je granica koja to dijeli vrlo mala, a ponekad je čak i nema. Što se tiče Gay pride-a, do ove godine nisam zapravo mislio o važnosti Pride-a. Odnosno, u mojoj glavi za time nije bilo potrebe – ono, ja nemam ništa protiv, ne mislim o ljudima u terminima “on je gay, ovaj je het­ero”, ne biram prijatelje po rasi, vjeri, niti seksualnoj orijentaciji. Meni je Pride bio događaj u kojemu LGTB osobe izađu na ulicu i bore se za svoja prava i na vrlo uobičajen način (paradom, šetnjom, javnim okupljanjem) ukazuju pažnju na svoje postojanje, na svoje prob­leme..

Nisam Pride doživljavao bit­nim kao što ga doživljavam danas. Naprosto jer za mene u čitavoj priči ne postoje dvojbe. Nečija spolna orjentacija mi je bitna tema u životu kao i tema o uzgoju vele­bitskog čempresa (a pritom ne želim umanjiti realne probleme koje homoseksulane veze zbog het­eroseksualne većine mogu imati ili imaju). Ali danas je drugačije. Kada sam vidio koliko mržnje ima u lju­dima, koliko su se svi digli na noge, koliko ih to smeta, čak toliko da su spremni u navali svog suludog bijesa uprotrijebiti silu, pa čak i ubiti, imam veliku potrebu i nagon podržati i priključiti se toj paradi.

Kako bih stao u obranu toler­ancije, prava na drugačiji stav i razmišljanje, kako bih stao u zaštitu manjine nad većinom. Ja nisam (klasični) vjernik, ali da sam živio u doba Isusa, vjerujem da bih stao i u njegovu obranu kada ga je zaluđena svjetina, puna mržnje i nerazumijevanja kamenovala, plju­vala, na kraju i razapela. Bojim se mogućnosti, da bi mu se to isto do­godilo i danas. U Hrvatskoj.

Stvarno mi nije jasna situacija u kojoj se nalazimo. Mišljenja sam da, ako je netko za sebe siguran kako nije homoseksualac tj. da je hetero, onda što ga točno smeta u tome što je netko drugi homosek­sualac? Čega se točno boji? Što on točno mrzi? Zašto ima poriv udariti “pedera”? Zašto je uopće zaintere­siran za to pitanje? Zašto se osjeća ugrožen? Zašto ga jednostavno ne preskoči?

Mišljenja sam da treba podržati sve što nas uči toleranciji, ljubavi i prihvaćanju, a osuditi sve što nas uči mržnji, netoleranciji i nasilju. Mislim da nam je potrebna edu­kacija po tom pitanju.

Šaka u glavu, mrzim te i “ubij pedera” jednostavno nisu odgovo­ri.

Zbog toga ta pederska zastava. Kao podrška jedne straight osobe onima koji to nisu. Isto kao što smatram ispravnim podržati sve one čije će pravo na normalan život i dostojanstvo zbog toga što su na bilo koji način drugačiji (zbog boje kože, frizure, težine, visine, vje­roispovjesti, mišljenja…) danas-su­tra biti možda dovedeni u pitanje.

Piše: Damir Urban

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *