Smak sveta i noćni život
Nije ovo prvi smak sveta koji se tako dugo najavljivao. Smak sveta se već nekoliko desetina godina unazad predviđa, ali izdržljivi smo mi ljudi na planeti Zemlji, ne dozvoljavamo nikakvim Majama, Nostradamusima i baba Vangama da nam pokvare planove i ubace crv sumnje u naše obitavanje na ovoj planeti.
Iako u Cernu tvrde da se bozon raspada na dva fotona, to nama običnim građanima ne znači mnogo, ali kada Maje najave smak, ljudi pomisle odmah na smak sveta, ali su oni verovatno na krajnje benigni način predvideli koncert, samo što su omanuli za 9 dana, ali i to se da oprostiti obzirom na odstupanja u kalendarskom računanju vremena, onda i sada.
Doduše, neke kompanije su i profitirale od nagađanja o smaku sveta, proizvodeći set za prvu pomoć, kapsula „otpornih na smak sveta“, kao i agencije koje su organizovale prevoz do najbezbednijih destinacija na zemlji kao što su francusko selo Bugarač, planina Rtanj u Srbiji….Međutim, dok su drugi ubirali plodove ove manifestacije, Vojvođani su mirno sedeli u svojim kućama, jer ih tema o smaku sveta ne tangira. Kao da žive na drugoj planeti. Odgovor porodice Doroslovački iz jednog malog Vojvođanskog sela, na pitanje kako će dočekati smak sveta, bi o je: „Obezbedili smo dovoljnu količinu slanine, čvaraka i luka, koju ćemo konzumirati u narednim danima jer očekujemo bogat program za smak sveta, kao i novogodišnji program.“ Kako dalje navodi ova porodica šunka je u pušari a kobasice već na tavanu, tako da su spremni na surove zimske uslove, osim ako ih komšija Pera i ove godine ne iznenadi, pa zaluta na njihov tavan. U tom slučaju napominju da će to biti „smak za Peru, a ne za svet!“.
Dok se u tim malim seoskim naseljima sve zna jer su vojvođanski šorovi protkani klupama u gradovima je ipak malo drugačija situacija. Gradovi su postali urbani i nastoje da prate svetske tokove i postanu, u najmanju ruku, evropske metropole. Uprkos tome što ne uspevaju da održe standard nekog Minhena, Amsterdama ili Pariza, cene namirnica nastoje da nadomeste taj nedostatak sa cenama i višim nego u pomenutim gradovima.
Čest slučaj je da stanovnici naše male, skromne i voljene zemlje otputuju preko granice „trbuhom za kruhom“, tražeći azil neke druge zemlje, ali se oni mnogo brže vrate nego što su tamo i otišli, ili se uopšte ne vrate, pa ne mogu da vrše komparaciju dve zemlje.
Mnogo ređi su stanovnici ove naše skromne zemlje koji legalno borave u nekoj od evropskih zemalja i daju sebi tu privilegiju da se vrate u našu zemlju i prave komparacije. E ti ljudi su nama interesantni, jer nam donose informacije o duplo skupljim cigaretama i alkoholu, ali opet sa druge strane nas informišu o mnogo jeftinijim namirnicama koje mogu tamo da se kupe.
Tako na primer u Francuskoj za 1,6 evra možete sebi da priuštite najkvalitetniji puter iz Bretanje dok kod nas za 270 dinara kupujete najobičniji maslac od 250 grama. Kilogram sira Komte (Comte) je skromno rečeno najkvalitetniji sir u Francuskoj, on se kupuje za 8,5 evra, dok se kod nas po istoj ceni kupuje sir prosečnog kvaliteta. Cena Nutele je u našoj maloj i skromnoj državi 600 dinara, dok u Francuskoj za 3,6 evra kupite jednu teglu ovog slatkiša a drugu dobijete gratis, kada je taj artikal na akciji. Akcije su uglavnom organizovane nekoliko puta u toku meseca, dok se naši sugrađani raduju kada dobiju popust od 10% na pojedini artikal jednom mesečno.
Nedavno pregledane slike od pre pet godina (avgust 2007.godina) podstaklo me je da još više razmišljam o krizi koja je nastupila u zemlji Srbiji. Cena goriva za bezolovni benzin je tada iznosila 86,50 dinara, dok danas fluktuira na oko 150,00 dinara po litri. Da li su i plate povećane skoro 100% u odnosu na pre pet godina? Nisu! Ali stisnimo zube ili proteze, progunđajmo nešto samo nama poznato u bradu i nastavimo dalje.
Zamišljam kakva bi se revolucija podigla u Francuskoj kada bi im se cene prehrambenih namirnica izjednačile sa našim cenama ovde. Mi Vojvođani smo miroljubiv narod i nastojimo sve mirnim i nenasilnim putem da rešimo. Nadamo se da će biti bolje jednog dana. Do tada ćemo umesto urbanim živeti ruralnim načinom života.
Danas su nam usta puna prava građana, a kada neko od tih prava zamislimo da isteramo na čistac, pravi se drastičan zaokret. Sa druge strane nameti od strane države se povećavaju, kroz razne poreze, obaveze i dužnosti koje smo primorani da platimo koje su doneli u Skupštini u vidu uredbi, odredbi i zakona. Dok se većina sugrađana trudi da ispoštuje jedan takav zakon, kao što je Zakon o bezbednosti saobraćaja koji se odnosi na obavezno korišćenje zimskih guma na automobilima, drugi nastoje na neprimetan način, pod okriljem noći, te iste da skinu i prodaju za vikend na Najlon pijaci i omaste svoje brke. Uglavnom se počinioci istog u retkim slučajevima uhvate a još ređe procesuiraju.
Porezi i računi koje plaćamo tokom svakog meseca se uvećavaju, pa su i redovi za plaćanje sve veći. Službenice koje rade na šalterima sve su nervoznije, sa sve manje razumevanja prema krajnjim korisnicima. Stoga i ne čudi podatak da se ponašaju na način koji oni smatraju kao ispravan, jer ih niko u tome ne proverava, dok su sa druge strane u državnim institucijama zaštićene kao beli medvedi (svaka čast pojedincima). Ovakvo ponašanje i dovodi do toga da se neki građani i zaključaju u pošti, zbog šalterske groznice odlaska kući i pre svršetka radnog vremena, do dolaska policije.
Vraćamo se u period apatičnosti koji nas polako ali sigurno vraća jedan ili dva veka unazad. Ponovo postaje aktuelna izreka „Budi pametan-ostani glup!“ Teleportujući se unazad i poštujući stare vrednosti nekolicina novosađana je bila vrlo uspešna. Ne buneći se mnogo oko svakodnevice, oprobali su se u starom Vojvođanskom sportu, banatskim šorama, i postali veoma uspešni u tome, osvojivši laskavu titulu „Prvaka sveta“ u Tomaševcu. Ne bi nas iznenadilo da se oformi nova nekolicina kojoj je pun kufer i koja će se oprobati u ličkim klisama ili u nekoj drugoj čobanskoj igri koju u budućnosti planiraju da otrgnu od zaborava.
Piše: Gabor Lepeš