Uhoda
Otkako sam kupio novi radioaparat, zaključio sam da me neko prati. Danima. Možda mesecima. Nisam siguran. Slušalice su prilično jake, a dobio sam i novi slušni aparat za desno uho. Na levo sam potpuno gluv. Rat. Granata je eksplodirala na nekoliko metara od mene. Bio sam zaštićen oronulim zidom, tako da nisam pretrpeo velike povrede. Eksplozija je odvalila nekoliko cigli koje su me pogodile. Krhotine su mi se zarile u nogu, rebra, levi obraz i slepoočnicu. Završio sam sa slomljenom potkolenicom, gornji deo uniforme zapalio mi se duž leve strane i ostala mi je mrlja jarkocrvene kože na stomaku i rebrima. Bubna opna levog uha sasvim je naprsla. Rekli su mi da više nikada neću čuti.
“Pipni ga.”
“Sad?”
“Da, sad.”
“Ali…”
“Ne brini, nema nikoga.”
To su prve reči koje sam čuo posle sedam i po meseci. Sedeo sam na klupi u parku, prekrštenih nogu i raširenih ruku podignutih na naslon. Bilo je toplo, a park je bio pretrpan ljudima. Odavno ne podnosim gužvu, ali lekar mi je nalagao da se ubacujem u što bučnija okruženja. Odlazio sam u bioskope, kafane, jednom čak i u diskoteku, ali nije bilo učinka. Film bih odgledao i bio potpuno ravnodušan na tapšanje publike na kraju. U kafani bih pio pivo, sedeći uvek u uglu nalakćen na drveni sto, i posmatrao pijance koji dižu ruke, zabacuju glave i razjapljuju usta iz kojih ispadaju sitne kapi pljuvačke. Pevaljka bi se popela na sto i tresla pozamašnom zadnjicom i pegavim grudima išaranim strijama. Stezala bi mikrofon, brisala čelo, vrat bi joj bio crven, a žile podrhtavale… U diskoteci bi me zabolela glava od stroboskopa i postajao bih nesiguran, smatrajući svaku dušu unutra za neprijatelja…
“Je l’ ti prija tako?”
“Malo brže, slobodno.”
“Ovako?”
“Navlaži dlan.”
“Kako?”
“Pljuni…”
Odustao sam od takvih izleta i odlazio u parkove. Seo bih uvek ispred igrališta i posmatrao decu, nadajući se da će mi njihova cika i vrištanje povratiti sluh. Kupio sam diktafon i stalno snimao, dok god se baterija ne bi istrošila ili se traka prekinula. Snimao sam u autobusu, prodavnicama, dok sam se šetao… Odlazio bih u stan, cipele izuvao nogama i ostavljao ih prevrnute ispred praga. Preslušavao bih trake – ili se barem nadao da ću nešto čuti – na radio-aparatu. Držao bih slušni aparat uključen na maksimum i stavio slušalice koje bi bile pojačane do daske. Nikada ništa ne bih čuo. Svejedno, satima bih sedeo preslušavajući trake i pritiskao slušalice dlanovima toliko da mi se oznoje uši. U početku sam bio razočaran i padao u duboku potištenost. Sedeo bih na podu, jedne noge savijene, druge pružene, i naslonjen na krevet. Pio sam i pre mobilizacije. Prisećao sam se ratnih dana i prijatelja koji su poginuli. Prisećao sam se skorene krvi u ušima, zujanja koje je trajalo, čini mi se, godinama i prašine na obrazima… Dešava se često da čujem onu granatu kako mi eksplodira u snu i tada se probudim oznojen i zadihan, stežući čaršav. Bilo mi je čudno što ne mogu da čujem sopstveno disanje i gutanje pljuvačke. Samo bih osećao nadimanje grudi i težinu u grlu.
“Sad? Je l’ bolje?”
“Spusti glavu.”
“Ne mogu. Nikada to pre nisam radila.”
“Nije teško.”
Tog sam dana sedeo u parku, ali ubrzo sam se udaljio od igrališta i ljudi. Gotovo sam osećao da mi nemušta buka smeta. Našao sam izdvojenu klupu, obrisao dlanom prašinu i seo, oborivši glavu. Držao sam diktafon i posmatrao ga, prevrćući ga među prstima. Pritiskao sam dugme ‘plej’ i ‘stop’ naizmenično. Pitao sam se ima li ikakve svrhe. Mehanički sam pritiskao dva dugmeta, zagledan duboko ispred sebe, ali ne videći ništa. Slušni aparat bio je skoro stalno uključen na maksimum. Lekar mi je obećao da ću dobiti novi za neki dan. Uveravao me je da će taj biti bolji. Odjednom me je nešto lupilo po butini. Brzo sam se podigao i pogledao levo-desno. Primetio sam kako se niz stazicu kotrlja gumena lopta. Dečak je trčao za njom, nešto mi govoreći usput. Verovatno se izvinjavao. Podigao sam dlan i klimnuo glavom, zatim otišao u stan.
“Vidiš da nije teško.”
“Zanimljivo je.”
“Nastavi, onda.”
“Kako je tebi?”
“Samo nastavi, brzo ću.”
Dok sam izuvao cipele nogama, držeći se za dovratak s leve i desne strane, shvatio sam da sam izgubio diktafon. Potražio sam ga prvo u torbi, pa u džepovima. Iako mi je sinulo da je ostao na klupi pošto me je lopta pogodila i dalje sam se ispipavao dlanovima po grudima i butinama. Bilo je kasno, već se i noć spustila, pa sam naprosto odustao od potrage. Ionako nije bilo svrhe. Sutradan sam ipak otišao u park da potražim diktafon. Na klupi na kojoj sam ga ostavio sedele su dve starije žene. Grickao sam ugao donje usne, razmišljajući šta da radim. Nisam imao mnogo izbora. Šetao sam se okolinom dobrih sedamnaest minuta pre nego što su otišle. Prvo sam naprosto seo na klupu, ne naslonivši se, i osvrtao se oko sebe, zagledajući zemlju. Nogama sam razgrtao travu, posmatrao između proreza dasaka na kojima sam sedeo. Bili su mali izgledi na nađem diktafon, ali nisam odustao. Bio sam gotovo uveren da ga je neko već našao… Sunce mi je izjedalo potiljak i vrat. Muva mi se vrzmala oko uha, ali to sam primetio tek pošto mi je sletela na obraz. Umalo sam lupio sebi šamar. Jedna sredovečna žena, koja je tada prolazila ispred klupe, pogledala me je i namestila torbu na ramenu. Čim se udaljila spustio sam se na kolena i dlanove i zavirio ispod klupe. Našao sam savijenu konzervu piva, nekoliko opušaka i mrvice duvana, smeđe, crvene i beličaste mrlje i pseći izmet. U busenu visoke trave pokraj zadnje noge klupe ugledao sam sivu plastiku koja je hvatala sunčevu svetlost.
“Šta to radiš?”
“Ćuti!”
“Nemoj!”
“Ćuti! Moram!”
Ispravio sam se, obišao klupu i prišao zadnjoj nogari. Čučnuo sam, razgrnuo travu i dohvatio plastični aparat. Ispravio sam se i obrisao ga o farmerke. Pokušao sam da zakoračim, ali mi je noga zapela. Prvo sam se uplašio pomislivši da me je neki pas uhvatio. Međutim, kada sam pogledao, shvatio sam da sam nagazio na špicasto parče iverka koje virilo iz suvog blata. Trgnuo sam nogu, oslobodio se i otišao u stan. Kada sam stigao, primetio sam da je baterija u diktafonu prazna. Izvadio sam kaseticu i stavio je pored radija. Sutradan sam konačno dobio novi slušni aparat. Nažalost, opet ništa nisam čuo. Lekaru je zaista bilo žao, ali nije snosio nikakvu krivicu. Podigao sam ruke pokazavši mu da se predajem, ali on je bio neumoljiv. Ustao je, uhvatio me za nadlakticu i zamolio da nosim slušni aparat barem nakratko. Zakolutao sam očima, osmehnuo se i klimnuo glavom. Dok sam se vraćao u stan, razmišljao sam da zavrljačim novi aparat u kantu. Namestio sam ga, međutim, na uho čisto da udovoljim lekaru.
“Ali nisam želela tako…”
“JA želim!”
“Ne–”
Tako se razgovor završava. Baterija ga je prekinula, tako da ne znam šta se, zapravo, desilo. Kada sam stigao u stan, zatvorio sam se u sobu i pustio traku na radiju. Pojačao sam do kraja, stavio slušalice i osećao blage vibracije na slepoočnicama. Dokono sam se češao ispod nosa, ne očekujući da ću išta čuti… Ali ovaj razgovor jesam. Bio sam toliko ushićen da su mi pošle suze. Pritisnuo sam dugme ‘stop’ i skinuo slušalice. Dodirnuo sam vrhovima prstiju uho i slušni aparat plašeći se da se nešto ne dogodi. Čak sam čuo i blago zujanje. Odmah sam stavio slušalice i pritisnuo ‘plej’. Zažmurio sam i duboko se usredsredio kako bih razabrao o čemu pričaju. Moram da priznam da su mi prve rečenice godile – čak sam se pomalo i uzbudio – ali završnica me je uplašila. Toliko sam puta preslušao traku da sam zapamtio svaku izgovorenu reč. Šetao sam se po sobi, grickajući zanokticu na palcu, pokušavajući da zaključim čitav događaj. A moglo je da bude mnogo zaključaka. Ono o čemu sam stalno mislio jeste da ju je uspešno silovao, ili je ona uspela da pobegne. Želeo sam da je ovo drugo. Odlučio sam, međutim, da se ne zadržavam samo na tom razgovoru. Ko zna koliko sam ih zanimljivih snimio. Našao sam sve popunjene trake i počeo da ih preslušavam. Ljudi troše mnogo daha uzaludno. Razgovori su uglavnom bili nezanimljivi. Čak glupi i bespotrebni. Nakratko sam pomislio da ništa ne gubim time što sam gluv. Jedini razgovor koji je imao nekakvu draž bio je taj prvi. Iako sam na neki način bio zastrašen njime, uvek bih se uzbudio znajući da sam možda jedini koji ga je čuo. To me je stavljalo u položaj koji možda nisam želeo, ali kada mi je već dat… Bio sam škrt. Nisam želeo da ku pujem nove kasetice. Sve ostale trake izbrisao sam kako bih imao mesta za nove snimke. Znajući da danju neću uhvatiti ništa onako zanimljivo počeo sam da izlazim noću. Spremao bih dodatne baterije i kasetice u torbu, ispred vrata ugurao stopala u cipele, i izlazio, počevši da pratim ljude. Mislio sam da će mi vojna obuka poslužiti, ali sam se prevario. Uglavnom sam pratio mlade parove. Držao sam se na kratkom rastojanju u pokušaju da snimim ono o čemu pričaju, a da me pri tom ne primete. Međutim, gotovo uvek bi me zapazili. Devojka bi me pogledala krajičkom oka i šapnula momku. Zatim bi me on kratko pogledao i tada bi ubrzali korak. Nekoliko puta moglo je da dođe i do okršaja. Momak bi se okrenuo i zakoračio ka meni, šireći ruke i podižući donju vilicu. Morao sam da objašnjavam da sam gluv i da je došlo do nesporazuma. A ako bih nešto i uspeo da snimim, uglavnom je bilo razočaravajuće. Statički šum, isprekidane reči, šuštanje lišća, zujanje automobila… Samo je jedan razgovor bio sočan. Predvideo sam na koju će klupu par da se smesti i požurio sam da tamo postavim diktafon. Zalepio sam aparat izolir trakom za dasku ispod klupe i udaljio se. Posmatrao sam kako se momak osvrće i istovremeno polako zavlači ruku devojci pod majicu. Ona bi se otimala, smeškajući se, ali bi na kraju popustila. Posle sam preslušavajući razgovor stavljao reči u usta mladića i devojke i vraćao slike pred oči kako bih uživao u predstavi… Pomislio sam da kupim opremu za prisluškivanje, ali odustao sam od toga. Invalidska penzija nije bila visoka, a i ne bih se bavio time. (Verujem, doduše, da i stručnjaci nalaze lično zadovoljstvo u uhođenju.) Naprosto sam kupio bolji diktafon, bolje slušalice i bolji radio – i tek tada shvatio sam da me neko prati. Doneo sam takav zaključak jer sam čuo hramanje, ili nešto slično tome. Iako je zvuk bio neznatan, lako mi je zaparao uho… Jedva se čuo, ali kada bih se usredsredio, čuo bih samo njega. Nalazio se gotovo na svakom novom snimku. Bilo mi je krivo što sam sve starije izbrisao jer bih tako lakše zaključio koliko me dugo prate. Ovako nisam mogao da znam traje li to danima ili mesecima? Pretpostavio sam da je otpočelo odmah posle rata. Prvo sam mislio da je tajna policija, ali nisam znao zbog čega bi to uradili. Bio sam uzoran vojnik koji nije prekršio nijednu naredbu. Padalo mi je svašta na pamet: da nisam slučajno nekoga poslao u smrt, ili počinio izdajstvo, a da nisam bio toga svestan? Poslao sam jedno šifrovano pismo saborcu iz čete. Uveravao me je da njega niko ne prati i da su mali izgledi da i mene neko prati. Bili smo odlikovani za hrabrost. Nisam izlazio danima. Nijednom nisam uključio svetlo. Čak sam i u toalet odlazio u mraku. Odlično, sada sam postao i slep! To sam pomislio dok sam sedeo na klozetskoj šolji. Počeo sam da se smejem, ali nisam mogao da razaberem da li sam se smejao glasno, pa sam naglo prestao… Jeo sam stari hleb natopljen u vruće mleko. Osećao sam se kao da sam ponovo u rovovima. Koliko god da je bilo loše, postojala je doza uzbuđenja. Ujutro bih odlazio u predsoblje i osmotrio cipele ispred vrata. Uvek bi bile u istom položaju: jedna prevrnuta na stranu, drugoj je vrh stajao na pragu. To je značilo da niko nije ulazio dok sam spavao. Povremeno bih provirio kroz prozor, gotovo se nadajući da ću videti sumnjivi automobil ili kombi… A onda mi je sinulo: silovatelj! Nekako je saznao da sam ga snimio. Nisam, međutim, znao kako bi on to saznao. I nije mi bilo jasno zašto bi me toliko dugo pratio. Prošlo je osam noćnih izleta… i dodatnih četiri dana koje sam proveo u stanu. Možda je hteo da bude siguran da ga imam na snimku? Možda nije bio spreman na još jedan zločin? I zašto hramlje? Da ga nije devojka ipak povredila? Razradio sam plan. Naredno veče izašao sam i snimao svaki korak. Otišao sam u deo grada gde nije bilo mnogo ljudi koji bi se šetali noću. Kretao sam se pločnikom i čekao da prođem pored kante. Onda sam se naglo okrenuo i vratio se kako bih bacio smeće. Dok sam prstima gurao zgužvane papire među konzerve i plastične boce, ispod oka sam posmatrao okolinu. Samo jedan automobil projurio je pored mene. U stanu sam napunio jednu prozirnu staklenu bocu čajem ćilibarske boje. Povremeno bih otpio gutljaj-dva. Hodao sam po sredini široke ulice i posrtao, oponašajući pijanstvo. Na taj način lakše sam se osvrtao ne bih li primetio progonioca. Prolazio bih ispod uličnih svetiljki, a kako bih odmicao tako bi ispred mene senka rasla i postajala mekša. Samo sam čekao da ugledam tuđu kako me uhodi. Čak sam poneo i ogledalce kako bih iza ćoškova zgrada mogao neometano da posmatram… Ali ništa. Svejedno, imao sam utisak da mi je neko iza leđa. Znoj me je probijao uprkos noćnoj jezi. Obrisao sam nausnicu i razvukao znoj između palca i kažiprsta. Noć se gasila i bilo je vreme da odem. Kada sam stigao u stan preslušao sam traku – i čuo sam ga! Bio mi je stalno za petama, a nisam mogao da ga vidim. Podigao sam pesnicu i pripretio slušalicama, a zatim sam se uhvatio za koren nosa. Sledeće noći namerno sam otišao u onaj park i seo na klupu gde se odigrao zločin. Zavalio sam se, pružio noge, spustio dlanove na teme glave i isprepletao prste. Pomno sam posmatrao okolinu, ali jedino sam primetio mnoštvo mladića koji su delili pivo. Bili su dobrano udaljeni, ali sudeći po gestikulaciji, činilo mi se da su prilično bučni. Počeo sam da zevam. Usta su mi se otvorila toliko da su mi zasuzile oči. Izvio sam leđa i šakama stegao butine, zatim dohvatio torbu. Stavio sam je na dno klupe i legao postrance, savijenih nogu. Spustio sam glavu na torbu, sklopljene šake gurnuo među kolena. Prisećao sam se razgovora. Muškarčevog i devojčinog glasa. Iako sam čuo sve što je bilo izrečeno, nisam čuo ono što je bilo možda i najvažnije – intonaciju. Nikako nisam uspeo da razaberem da li je ona na kraju vrisnula ili se nestašno otimala. Mogao sam da donesem tri hiljade zaključaka i nijedan ne bi bio tačan. Čuo sam samo ono što sam želeo da čujem. Pokušao sam da se setim šta sam video ispod klupe narednog dana kada sam potražio diktafon. Bila je tu savijena konzerva piva, pseći izmet, nekoliko smrvljenih opušaka i mrlje skorenih tečnosti. Možda su neke bile od krvi ili sperme, ali nisam mogao da budem siguran. A nigde nisam pročitao u novinama ili video na televiziji o skorašnjem ubistvu ili silovanju devojke… Zadremao sam. Kada sam otvorio oči primetio sam senku koja mi se približavala. Podigao sam glavu i ugledao obris vlasnika senke kako mi prilazi – hramajući! Brzo sam ustao, trepnuo nekoliko puta i stavio torbu na rame. Muškarac je pogrbljeno išao ka meni, upirući kažiprstom i vukući nogu. Drugu ruku naglo je pružio i zavrljačio polupraznu bocu. Posmatrao sam je kako udara u stablo obližnjeg drveta – i uobrazio da čujem eksploziju. Gotovo sam se bacio u stranu. Krhotine stakla pale su mi pred noge, a nekoliko kapljica prsnule su mi na košulju, obraz i donju usnu. Pogledao sam levo-desno i nasrnuo na njega uz – možda, a možda i ne – besni poklič. Lako sam ga oborio. Pokušao sam da ga udarim u prepone, ali koleno mi je završilo u unutrašnjoj strani njegove butine. Držao sam ga za kosu iznad čela. Nekoliko puta zakucao sam mu glavu u zemlju, a zatim počeo da ga udaram po ustima. Raskrvario sam zglavke na šaci, ali sam uspeo da mu izbijem barem dva zuba. Ostali su mu ulepljeni u zakrvavljenoj bradi. Zatim sam osetio šut u leđa. Pao sam i napola se zakotrljao. Oni mladići koji su pili pivo pohitali su progoniocu u pomoć. Pre nego što su stigli da mi zadaju još udaraca, već sam ustao i potrčao, pazeći da mi torba ne sklizne sa ramena. Stigao sam u stan zadihan. Zaključao sam vrata i dva puta proverio bravu. Otišao sam u kupatilo, ne izuvši cipele. Pustio sam hladnu vodu i začepio umivaonik. Držao sam raskrvavljenu šaku pod mlazom. Posmatrao sam kako prozirna voda postaje tamnocrvena, zatim sve svetlija kako se umivaonik punio. Pošto sam se umio zavrnuo sam slavinu. Skinuo sam sako i košulju i odložio ih na veš-mašinu. Imao sam oteklinu ispod crvene kože na rebrima koju mi je spržila vatra posle eksplozije. Pipnuo sam modricu i zastenjao, suzivši oči. Položenih dlanova na umivaonik, dugo sam se ogledao i primetio da imam krmelj. Iskopao sam ga noktom. Pustio sam vodu i ponovo se umio. Uzeo sam izgužvanu košulju i sako kako bih ih stavio na pranje. Iz džepa sakoa ispao je diktafon koji je i dalje snimao. Odbio se o pločice, a parčence plastike sa jednog ugla je otpalo. Dohvatio sam ga i pritisnuo dugme ‘stop’. Izvadio sam traku. Želeo sam da čujem progoniočeve pretnje. “Ti! Ti si mi dužan za pi… pivo!” Ali to nije bio glas muškarca sa trake. Čuo sam bocu kako se razbija, zatim sopstveni glas. Opsovao sam ga i nasrnuo. Slušao sam obostrano stenjanje i udarce. Nije mi bilo jasno. Sa korena nosa skliznula mi je kap znoja i ostala da visi na vrhu. Napućio sam usne i skinuo kapljicu gornjom. Sada se čulo nešto drugačije. Razabrao sam uzvike mladića: “Ostavi ga na miru!” Usledio je udarac u leđa, zatim moje trčanje. I opet sam čuo hramanje! Uši su mi gorele ispod slušalica. Kosa mi je bila gotovo mokra. Teško sam progutao pljuvačku i počeo da grickam ugao donje usne. Premotao sam skroz do kraja i pustio samo poslednjih dva-tri minuta – od trenutka kada sam ušao u stan. Zario sam prste u kosu i dlanovima toliko pritisnuo slušalice da su me zabolele ušne školjke. Zažmurio sam i usredsredio se. Čuo sam dahtanje, škljocanje brave, korake – i hramanje! Zatim vodu sa slavine, umivanje, blago stenjanje, korake i hramanje, umivanje i konačno udarac diktafona o pod. Stegao sam zube, odbacio slušalice i osvrnuo se oko sebe. Ustao sam i počeo da se šetam ukrug, trljajući dlanove. Šta mi se događa? Svašta mi se motalo po glavi. Pomislio sam da me proganjaju duhovi neprijatelja koje sam pobio! Da nije vojska eksperimentisala na meni, pa mi izbrisala pamćenje? Besmislice! Počeo sam da se smejem. Trudio sam se da se smejem na sav glas. Toliko da me je grlo zabolelo. Ubrzo sam osetio slankasti ukus suza na dnu jezika. Nisam znao da li, u stvari, cmizdrim. Počeo sam da se udaram dlanovima po ušima. Želeo sam da povratim sluh. Hteo sam da gurnem igle unutra i iščeprkam to što me čini gluvim. Pri udarcima sam slomio slušni aparat. Pao je. Rastavljena plastika i razvučene žice. To me je dodatno razbesnelo, ali sam prestao da plačem. Brzo sam obrisao obraze jednim dlanom, dok sam drugom rukom izvadio kaseticu iz radija. Bacio sam je na pod. Počeo sam da je drobim đonom kao da gasim cigaretu. Pomerio sam nogu da vidim šta je ostalo od trake. Ništa! Ali doslovno ništa. Nije je ni bilo. Posmatrao sam pod, žmirkajući. Čak sam se spustio na kolena i dlanove i počeo da puzim. Zavirio sam ispod stola, podigao ćošak tepiha, pomerio zgužvane čarape koje su se nalazile pored noge kreveta… Nigde je nije bilo. Ispravio sam se i obrisao lice pregibom lakta. Pošao sam ka krevetu da sednem i primetio pri koraku da mi nešto smeta. Uhvatio sam gležanj obema rukama i izvrnuo nogu. Poskakivao sam na drugoj nozi u neverici. Imao sam malenu rupu u đonu. Parčence izgrebane gume visilo je sa strane poput jezika. Kasetica se uvukla unutra. Iščupao sam plastiku i počeo da izvlačim traku koja se upetljala. Bila je dugačka i razvlačila se kao žvaka. Na kraju sam izgubio ravnotežu. Peta mi je kliznula i tresnuo sam ramenom o parket. Cipela mi je odletela sa stopala i pala na stranu nedaleko od lica. Trake više nije bilo, ali čuo sam šum. Posegnuo sam i dohvatio cipelu. Spustio sam rupu u đonu na uho i počeo da osluškujem.
Piše: Mladen Marković