Problem zvan zdravstveni odgoj

Ukoliko posegnemo za povijesnom analogijom možemo doći do zaključka da je izvor mnogih konflikata gotovo bez presedana bilo neznanje i strah od nepoznatog. Averzija pre­ma različitostima kao nusprodukt ima betoniranje predrasu­da koje društvo čine zatvorenijim i siromašnijim. Oduvijek je konzervativna većina pokušavala različitim sredstvima moći (manipulacija, zastrašivanje, cenzura…) činiti postojeće stanje održivim. Ono što ima negativne posljedice za razvoj individ­ua, ali i napredak društva jeste strah od istupanja i promjene onog što truje razvitak i narušava vrijednosti koje su prop­isane međunarodnim zakonodavnim aktima. Čovječanstvo se boji promena jer smatra da im one nužno oduzimaju sve što smatraju pozitivnim u postojećem poretku, a s podoz­renjem i opreznošću komentiraju inventivnosti. Sumnja u plemenite sklonosti promena ne ide u prilog razvoju. Strah od nepoznatog je usađen u postojeće ideologije s kojima se identificiraju. Kao slamku spasa konzervativne struje koriste ideologiju kao mehanizam koji je vjekovnu kulturu neznanja pod krinkom obiteljskih vrijednosti i vjerskih sloboda im­plementirao unutar zajednice. U ovom slučaju tu ideologiju protumačit ću kao lažna svijest nedovoljno obaviještene mase. Ukoliko argument u obrani postojećih vrijednosti posluži Kantov kategorički imperativ, odnosno moralni zakon, opet oponenti programa gube jačinu svoje argumentacije jer je u srži moralnog zakona zapravo zahtjev od moralnog subjekta da ostane u suglasnosti sa samim sobom kao umnim bićem. Budući da su teorije katoličke crkve neopovrgljive tj. ne doz­voljavaju preispitivanje i dogmatične, ne možemo govoriti o relevantnosti njenog učenja jer nameće da se u njihovo učenje veruje bez razmišljanja i kritičkog pristupa.

Da bi država uistinu bila simbol zajednice jednakosti i harmonije, ona mora štititi potrebe i prava svakog njenog člana, bez obzira na simpatije i antipatije. Poštovanje vrijed­nosti zajedničkog života je ključ uspjeha. Crkva odriče ljud­ska prava nekim članovima državne zajednice i jedinku tre­tira kao produkt tradicije i religije. Potiče pravila masovnog društva i protivi se alternativnom karakteru istog tog društva.

Tko se buni i protiv čega

U srži socijaldemokracije je potreba i težnja razvojnog djelovanja na postojeći društveni poredak. Reforma je sred­stvo pomoću koje daje svoj doprinos u evoluciji društva. Sasvim je očekivano, ali i nužno da partija koja se naziva socijaldemokratskom, uz pomoć koalicijskih partnera s ko­jima trenutno upravlja državom, ponudi plan i konkretno rješenje problema s kojim se suočava zajednic a unutar koje postoji. Budući da se nedostatak informiranosti detektirao kao jedan od problema građanstva u Hrvatskoj, promjene u obrazovanju su logičan slijed aktivnosti za kojima posežu vladajući. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa tre­balo bi dati legitimnost pokušajima u ispravljanju grešaka i nedostataka koji su godinama rezultirali nedovoljno i pogrešno podučavanim učenicima. Pod pojmovima greške i nedostaci mislim na stereotipe i predrasude koje su formirali udžbenici namjenjeni osnovnoškolcima i srednjoškolcima, ali i potpuno iščezavanje podataka o nekim ranjivim skupinama ljudi, koji su, iako u manjini činili i čine hrvatsku populaciju.

Gotovo uvijek dolazi do polarizacije društva kada se naziru promjene. Ono je gotovo po definiciji bipolarno. Podjele na sjever i jug, ruralnu i urbanu populaciju, lijeve i desne prisutne su i svakodnevnoj ljudskoj interakciji, u medijima, institucijama itd. Gotovo svemu se pristupa ostrašćeno i svaki stav je emotivno obojen. To je, naprosto, dio političke kulture. Doduše, ovakav pristup djeluje pomalo naivno, zar ne? Rekla bih da je posrijedi, ipak, dublji problem. A kada se dodaje prefiks „dublji“ uglavnom u pozadini svega počiva interes. Uglavnom materijalni. Moć se povezuje sa sineku­rom, društvenim položajem ili ekonomskom sigurnošću, barem nas je tako učio Max Weber. Naravno da je bio u pravu. Na nama je samo da dokučimo koji konkretan oblik laskavosti moći čuči u motivu kritičara ovog programa. Ne mogu da se otmem dojmu da upravo najglasniji buntovnici protiv Zdravstvenog odgoja, u formi koju propisuje Mini­starstvo znanosti, obrazovanja i sporta na čelu sa Željkom Jovanovićem, zapravo nisu pročitali kurikulum istog, a pogo­tovo se nisu bavili preporučenom literaturom. Ne želim vje­rovati da nemaju dovoljan intelektualni kapacitet da shvate. Svaki ozbiljni učenik potražio bi savjet eksperta da mu se objasni i rasvjetli nejasnoća. Zatim, slušajući jednog od člana stručnog tima pisaca ovog nastavnog programa, eminentnog znanstvenika Aleksandra Štulhofera dobijam potvrdu svoje sumnje. On, naime, kaže da svatko tko je detaljno pročitao rad, kojemu je dotični sociolog dao svoj doprinos, ne bi tre­bao imati bilo kakve dvojbe u relevantnost ponuđenih infor­macija do kojih se može doći baveći se ovom problematikom. Stoga je Štulhofer vidno iznenađen količinom negativnih reakcija u javnosti. Naravno, jer kao intelektualac polazi od stanovišta da je potrebno prije svega pomno razmotriti prob­lem i materiju, pristupiti joj kritički i analitički, a tek onda reagirati. U ovom slučaju relevantna protuargumentacija je potpuno izblijedila iz diskursa kritičara Zdravstvenog od­goja. Čuli su da Štulhofer sarađuje s Kinsley institutom, a osnivač tog instituta je, bio biseksualne orijentacije, a i bavio se istraživanjem pedofilije. To ga, prema mišljenju oponenata ovog programa, svrstava u kategoriju manijaka. Sam Štulhofer naglašava kako se spomenuti institut ne oslanja samo na Kin­sleyevu hermeneutiku jer je u međuvremenu znanost napre­dovala i usavršavala se. No, sve da je i ostalo na Kinseyevom proučavanju, ovi podaci su od perifernog značaja za predmet u cjelosti. Pozivanjem na katoličko nasljeđe na čijim temelji­ma počiva hrvatsko društvo djeluje kao bučan i, u trenucima, atraktivan medijski nastup. Kao što komentira saborski za­stupnik SDP-a Nenad Stazić kako znanost dokazuje da je svijet nastao velikim praskom, katolička crkva se opredjeljuje za stav da je svijet stvorio bog u sedam dana. Djeca u školi uče teoriju Velikog praska i potpuno je legitimno da se netko s njom ne slaže, ali opet ona se uči na satovima geografije.

Politizacija ili zabrinutost?

Katolička crkve se nedvojbeno priklonila podršci političkih stranaka koji su opozicijske u aktualnoj političkoj areni. Nji­hovo kritiziranje nastavnog programa za koji je inicijativu pokrenula vladajuća koalicija podsjeća na ranu predizbornu kampanju i prikupljanje politčkih bodova pokušavajući vratiti kredibilitet koji su godinama uživali. Dok GROZD pokušava zaraditi prodajom svojih udžbenika. Hoće li uspjeti u tome i hoće li Katolička crkva uloženi trud moći naplatiti ukoliko opozicija na sljedećim izborima preuzme vlast, pokazat će vrijeme. Ili se varam? Zanimljivo je da u obrani svog položaja i stavova, desne struje, pozivanjem na bojkot Zdravstvenog odgoja, tj. nagovarajući roditelje da ne „puštaju“ djecu u sudjelovanje u nastavi posežu za metodama koje se pripisuju ljevičarskim pokretima jer su gotovo etatističke. Zagovornici ovog nastavnog sadržaja upozoravaju da hrvatska politička opozicija (HDSSB, HDZ…) sa katoličkom crkvom i udru­gom GROZD upravo čini mini državni udar. O grotesknosti situacije svjedoči beskrupuloznost ovih društvenih aktera koji instinktom za samoodržanje uz pomoć spinova zbunjuje ja­vnost i stvaraju šizofrenu atmosferu u području znanosti i odgoja gdje joj nikako nije mjesto. Ono što je također revo­lucionaran i pionirski potez građanskog društva jesu protesti koji zapravo nisu usmjereni protiv vlasti već je podržavaju javnim ukazivanjem za važnost njenog nastojanja u boljitku obrazovanja. Emancipatorski karakter koji počiva u pozadini obrazovne reforme izložen je utjecaju kulturnog raskida dviju struja političke borbe.

Kontraverznost

Ne mogu se oteti dojmu da HDZ kada izgubi izbore ili mu pada popularnost, poseže za najtrivijalnijim načinima po­drivanja sustava. Kritike koje upućuje suprotstavljenoj strani su uglavnom galamdžijsko pozivanje na domoljublje, rodolju­blje, kršćanstvo i veliku opasnost crvenog neprijatelja kojemu je cilj ugroza hrvatskog naroda. Zaboravljajući pritom i na ostale državljane Republike Hrvatske, tzv. „nehrvate“. Dokaz tome su protesti na splitskoj rivi u toku Račanove vlasti pod vodstvom Ive Sanaderam, opet uz podršku katoličke crkve i kontroverznog umjetnika Marka Perkovića Thompsona koji je karijeru i izgradio izazivanjem najnižih strasti u svakom pravom Hrvatu i domoljubu.

Danas je HDZ opozicijska stranka koja nije baš najbolje pri­hvatila krah na prošlim parlamentarnim izborima i sada pod svaku cijenu pokušava vratiti svoju popularnost. Nemoguće je ne zapitati se, vjeruje li spomenuta stranka uistinu u argu­mentaciju koju plasira. Ukoliko Darko Milinović, bivši mini­star zdravstva, uistinu vjeruje u to što govori, koliko je on, zapravo, stručan i objektivan liječnik.

GROZD- Glas roditelja za djecu. Oni su, doduše, obn­arodovali udžbenik Zdravstvenog odgoja i pokušali ga uvesti u školski sustav još 2007. Međutim, njihov plan nije zaživio tj. program koji su osmislili nije preživio pilot fazu. Bavljenje ovom temom postalo je nebitno za školski sustav i društveni prostor već sljedeće godine, 2008. Ni tada nije raspisan ref­erendum za koji se trenutno zalaže ova udruga uz HDZ i crkvene velikodostojnike. Sada se postavlja pitanje glasa roditelja. Odnosno, navedeni protivnici ovakvog nastavnog plana inzistiraju na sudjelovanju roditelja u formiranju pla­na i programa Zdravstvenog odgoja. Jerbo je glavna kritika, upućena ministarstvu i autorima, nepoštovanje volje i uloge roditelja u nastanku udžbenika i pravo na odluku o načinu odgoja vlastite djece. Teško mi je shvatiti ovaj argument jer bi konkluzija izvedena iz ovih premisa bila, ako govorimo o pravima i (ne)jednakosti, da se takav pristup instalira za svaki nastavni predmet. Predlažem da Ladislav Ilčić, predsjednik udruge GROZD da svoj doprinos u formiranju udžbenika za matematiku za osnovne i srednje škole sazivanjem agore gdje će svi državljani s pravom glasa oformiti udžbenik na način da bude prilagođen njihovom viđenju pristupa matematici u odgoju djece. U ovom slučaju, ponovno, nailazim na argu­mentaciju iz stručnog tima (Marina Kuzman i Aleksandar Štulhofer) koji objašnjavaju kako sve udžbenike pišu eksperti iz oblasti kojom se bave. Naime, to im je u opisu posla.

Pozivanjem na demokraciju i pravo glasa direktnih i indi­rektih steakholdera, prisjećam se imenovanja Jadranke Ko­sor (HDZ) na funkciju premijerke kojom nije poštovana volja naroda već ju je na mjesto predsjednice vlade imenovao prethodnik Ivo Sanader. Što se tu dogodilo s poštovanjem mišljenja i volje građana RH?

Moduli

Važno je naglasiti razliku između seksualnog i zdravst­venog odgoja jer dolazi do zamjene teza. Ovdje se ne radi isključivo o seksualnom odgoju već je on samo jedna od komponenata ovog programa. Ponavljam, radi se o pro­gramu zdravstvenog odgoja koji jeste obavezan dio nastave osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali nije zaseban nastavni predmet. I naravno, podrazumijeva se, da u jesen 2013. kreće eksperimentalno razdoblje u trajanju od dvije godine, nakon čega slijedi evaluacija i uvođenje izmena. Ideja je da se isti uklopi u program drugih nastavnih predmeta. Tu se navode predmeti Sat razredne zajednice, Biologija i Tjelesna zdravst­vena kultura u okviru kojih će učenici imati pristup infor­macijama od značaja za njihov biološki i kulturološki rast i razvoj te formiranje tolerantnog svjetonazora i upoznavanje s mehanizmima nenasilne komunikacije. Oformljeni su timovi stručnjaka koji pomažu učiteljima i nastavnicima da lakše shvate i usvoje tematiku koju će predavati učenicima, ali i organizirati radionice i panele u kojima će učenici in­teraktivno moći sudjelovati. Zdravstveni odgoj podrazumi­jeva obučavanje učenika o zadanim temama između 10 i 12 sati godišnje. Budući da se program sastoji od četiri modula, za svaki modul je predviđeno tri sata upoznavanja s materi­jom. O kojim modulima je riječ? Naime, obrađuju se cjeline pod nazivom 1. Živjeti zdravo, 2. Prevencija nasilničkog ponašanja, 3. Prevencija ovisnosti te 4. Spolna i rodna ravno­pravnost i odgovorno spolno ponašanje. Navest ću jedan od problema koji je vezan za prvi modul. Budući da se društvo susreće s problemima pretilosti djece koja jedu nezdravu hra­nu i mnogo vremena provode pred računalima i televizorom, objasniti odgovoran pristup razvoju svog tijela i duha čini se kao razumna i korisna ideja. Nadalje, ono što zabrinjava jest mobing u školama od strane vršnjaka, ali i nasilničko ponašanje na ulicama. Prije nekoliko godina bili smo svjedoci stravičnog napada na srednjoškolca Luku Ritza na autobus­noj stanici u blizini zagrebačkog jezera Bundek koji je pr­eminuo od posljedica premlaćivanja od strane mladića koji su objasnili svoje ponašanje kao rezultat dosade. Ovo je samo je­dan od slučajeva koji su sablažnjivi i koji bi trebali biti dovol­jan motiv da se školski sustav pobrine za prevenciju ovakvih izljeva bijesa kod adolescenata. No, nije samo dosada glavni pokretač agresije. Ono što bi se moglo navesti kao jedan od akutnih problema u državi jeste i ogromna količina netrpelji­vosti prema različitostima. Etnocentrizam, kulturocentrizam (…) prijete da se razviju u fašizam i ksenofobiju, a posljedica su neznanja i zatvaranja očiju pred diverzitetom gotovo do potpunosg negiranja. Rješava li se problem tako što negi­ramo da postoji? Hoće li svi pripadnici LGBT populacije postati heteroseksualni pojedinci ukoliko sto puta ponovimo da ne postoje ili bivstvuju na nekom drugom planetu, u nekoj dalekoj zemlji? U Hrvatskoj 27% djevojčica nikada ne razgo­vara s majkom o seksualnom odgoju, 53% dječaka također, dok s ocem nikada o toj temi ne govori 76% djevojčica i 57% dječaka. Ukoliko informaciju o seksualnom odgoju ne dobiju u školi, ukoliko ih se ne usmjeri na literaturu koja je preporučena od strane stručnjaka, odgovorni smo za njihovo posezanje za informacijama na drugim, neadekvatnim mjes­tima koja mogu rezultirati neželjenim ishodom.

Koliko demokratski zrelo društvo može nastaviti svoju konsolidaciju ukoliko posluša zagovaranje klera, članova Biskupske konferencije da je homoseksualnost bolest i is­tovremeno zanemari znanstveno dokazane činjenice od strane psihoanalitičara (1973. homoseksualnost je službeno izbrisana s liste psihičkih poremećaja) da ona to nije. Jed­nako kao što nije pitanje opredjeljenja individue već jednako vrijedna i jaka privlačnost ka istom spolu koju osjećaju i het­eroseksualci prema suprotnom. Ukoliko se prihvati stajalište konzervativnih predstavnika hrvatskog društva kako iz re­dova političara, tako i onih iz redova nekih nevladinih or­ganizacija te crkve, dolazimo do zaključka da fleksibilnost čovjeka i njegova potreba za učenjem i napredovanjem ne bi trebala biti jedna od temelja napretka i dobrobiti budućih generacija.

Poznato je da znanje potiče kreativnost i individualnost. Ukoliko ne pomognemo novim generacijama da je razviju,

koji je to supstitut za iste? Može li se napredak bazirati na ideologiji koja propagira srednjovjekovni diskurs. Kako pomoći mladim ljudima željnim znanja da razviju egzegezu i na taj način svoju svijest unaprijede dolazeći do novih i/ili drugačijih teorija, zaključaka i sl. Ukoliko dovodimo u pitanje dodatnu literaturu od 16 knjiga koju preporučuju stručnjaci; tvorci programa Zdravstvenog odgoja i zabranimo da je ko­riste kako bi tezama s kojima će upoznati svoje učenike dali kognitivnu komponentu, izgubit će kontekst činjenica kojima podučavaju. Trebamo li, u tom slučaju, strahovati od širenja dezinformacija i nazadovanja u intelektualnom smislu? Raz­vojna tendencija savremenog društva dovela je do zaključka kako su udžbenici iz kojih su gen­eracije učile, prepuni stereotipa i predrasuda. O tome je vrlo kon­struktivno govorila i Pravobran­iteljica za djecu, Mila Jelavić. Ona smatra da stigmatiziranje osoba s invaliditetom, pripadnika drugih nacija ili vjeroispovjesti, LGBT populacije, žena i ostalih ranjivih grupa primarno dolazi ne samo iz obitelji već i iz školskih udžbenika u kojima se te skupine uopće ne spominju ili ih se postavlja u vrlo hermetičan prostor. Tako nas­taju društveni konstrukti koji ne mogu zadovoljiti želje, potrebe i prava svih na jednak način jer se svi u njima ne mogu jednako snalaziti ili osjećati ugodno. Djeca tako dobijaju sliku o svijetu u kojemu žive na način koji je izuzetno bipolaran i koji diskriminira i omalovažava one koji ne čine mainstream. Ukoliko učenicima predstavimo rod i spol uistinu kao društvene konstrukte gdje se jasno naglašava koja je čija uloga, ne možemo očekivati da će djeca razviti tol­erantan i afirmativan stav prema razlikama koje ih okružuju. Novi udžbenici objašnjavaju da je svaki čovjek potpuno slo­bodan izabrati ulogu koju će imati u društvu i da nije nužno da majka kuha ručak, a otac vozi kamion već je društveno prihvatljivo i da otac kuha ručak, a majka vozi kamion. Ovo je pomak u izgradnji društva koje više nema pravo na greške i diskriminaciju jer su to elementi koji su inkopatibilni s održivom demokracijom, dakle destruktivni. Drugačijim pristupom je moguće stvoriti miroljubiviji društveni habitat, ali je potreban izvjesni vremenski period da se on aklima­tizira. Ukoliko Hrvatska učini pomak od potrebe za istican­jem pobožnosti i religioznosti njenih državljana, ovo će biti i čvrst dokaz sekularizacije ove zemlje. Na taj način će se izbjeći izjave poput saborske zastupnice HSP-a, Ruže Tomašić koja je zagovarajući zabranu donošenja Zakona o istospolnim zajednicama, kao argument u zakonodavnom tijelu iznijela tvrdnju da je Hrvatska katolička zemlja i da to stoji u Ustavu.

Na mjestu gdje svećenstvo još uvijek ne razumije podjelu vlasti, ulogu institucija, a niti svoju ulogu, zasigurno postoji potreba za obrazovanjem i edu­kacijom. Razumljivo je da se katolička crkva u Hrvatskoj na čelu sa zagrebačkim nadbisku­pom Josipom Bozanićem zabri­nula za vlastiti položaj i blijeđenje indoktrinacije za kojom poseže, ali je nedopustivo da njihova riječ i govor mržnje pobijedi želju i napor usmjeren ka izgradnji uspješnog i obrazovanog sustava. Kristovo tumačenje Mosijevog za­kona ljubavi i vjere dijametralno je suprotno nerafiniranom jeziku netolerancije i unižavanja različitih i manjiskih članova društva. Napredak civilizacije sa sobom nosi i promjene koje pojedinac nužno mora pro­cesuirati i u svoje ime kako bi bio sposoban razumjeti svoju ulogu i ulogu ostalih aktera koji su direktno i/ili indirektno involvirani u proces sazrijevanja društva. Znanje i uvažavanje su osnovni načini političke integracije svake zajednice. Isključivanje nekih njenih članova poricanje je fundamental­nih ljudskih prava, ali i konsenzualnosti jedne države.

Piše: Dijana Ljubanović