Projektovanje rata
Esej omladinskog ambasadora pomirenja iz BIH, Adnana Smajića
Tokom predavanja pod nazivom “Zloupotreba istorije”, istoričarka sa Univerziteta u Beogradu, Dubravka Stojanović, jednu tematsku cjelinu je zatvorila rečenicom “Tada je rat proizveden”, i upravo kroz tu tvrdnju možemo svesti cijelu istoriju ljudskih sukoba do same srži. Suprotno prikazivanjima današnjih medija, u savremenoj istoriji, malo koji sukob se odigrao iznenada, iako postoji konstantna tendencija uvjeriti publiku da pojedini događaji pokreću lančanu reakciju. Ono mnogo vjerovantnije je da postoji dugačak proces širenja propagande, proizvodnje pristanka i izmjene istorijskog konteksta kako bi se katalizirao ili inicirao predstojeći sukob. Taj proces se može nazvati dizajniranjem rata.
Tokom prošlog vijeka, istorija je bila često upotrebljavana kao eskperimentalna nauka u svrhu pripremanja ljudi za buduće sukobe. Uvijek je postojala neizbježna potreba za promjenom istorije prije nego nastupi promjena sadašnjosti. Analogno tome, kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, propaganda je započeta godinama prije eskalacije sukoba. Tokom tih godina, intelektualna elita Jugoslavije, predvođena istoričarima, radila je na stvaranju alternativne istorije, diskutovanju i razvijanju novog prilagođenog istorijskog kontekta putem televizijskih nastupa i debata, te promjenama udžbenika kako bi pripremili nove generacije na dugotrajnu mržnju. Upravo ta promjena istorijskog konteksta je bila potrebna kako bi se objasnio rat. Takva politika je sadržala elemente logičkih zabluda poput dokazivanja upitnih činjenica, njima samima (engl. proof by assertion) ili u narodu poznatijom izrekom da laž izrečena dovoljno puta postaje istina.
Ali zašto je promjena istorijskog konteksta neophodna? Sveobuhvatno razumjevanje sukoba između velikih grupa mora nužno sadržavati psihološku dimenziju. Ukoliko se prisjetimo slučajeva sukoba kroz posljednji vijek, ili čak i prije, nećemo naići ni na jedan sukob predstavljen kao agresija vodećih vojnih sila. Ruska invazija Afganistana se nikada nije dogodila, već ruska odbrana od terorista iz Afganistana; kao što Sjedinjene Američke Države nikada nisu izvršile agresiju nad Južnim Vijetnamom, El Salvadorom, i sl. U to vrijeme, propaganda je bila prisutna do te mjere da su koncentracioni kampovi, okruženi bodljikavim žicama i čuvani naoružanim vojnicima bili nazivani “strateška sela”. Na takvu propagandu, i sam Orwell bi bio ponosan. Tu dolazimo do glavnog cilja ratne propagande, što je samo-viktimizacija (engl. self-victimization), koju Stojanović definiše kao ključni momenat istorije. Kroz samo-viktimizaciju stvaramo “politički oprost” koji oslobađa političare od odgovornosti za predstojeće poteze. Ukoliko je javnost prikazana kao žrtve, onda su sa lakoćom gurnuti u projektovane sukobe. U tom kontekstu, sa koje god istorijske tačke gledišta posmatramo, naša nacija nije učinila ništa pogrešno, te je svaki rat oslobađajući i odbrambeni.
Proces samo-viktimizacije je prethodio i sukobima na području bivše Jugoslavije, prebacujući odgovornost za agresiju na prethodne sukobe, vraćajući se u Drugi svjetski rat, tokom Nezavisne države Hrvatske pa čak i do Otomanskog carstva. Shodno tome, kada je došlo do porasta tendencija u devedesetim, apsolutno opravdanje jedinstveno objašnjenje rata su već bili pripremljeni. Stvorena je istorija bez odgovornosti i nije postojala sumnja u ispravnost motiva. Savršen primjer takvog ponašanja je govor Slobodana Miloševića koji je aktivirao izabranu traumu srpskog naroda na Kosovski boj, 28. juna, 1389. godine.
Nakon relativno kratkog opisa projektovanja rata, problem koji slijedi je povezan sa posljedicama. Šta se desi nakon što se rat odigrao? Kako bismo ponovo postavili prioritete ljudskih potreba, težimo ka stvaranju već pomenute odabrane traume. Koncept odabrane traume je usko povezan sa procesom samo-viktimizacije i selektivnog sjećanja; i često je korišten kao temelj daljnjim konfliktima i političkim ideologijama. Prema Vamiku, koncept odabrane trauma precizno pokazuje nesvjesni “izbor” velike grupe ljudi da nadovezuje psihički prikaz događaja prošlih generacija sopstvenom identitetu. Odabrana trauma čini hiljade i milione ljudi “odabranima” – da budu povezani međusobno preko svojih zajedničkih percepcija prošlih, nikad doživljenih trauma. Jedan od najvažnijih dijelova bilo kakvog izmirenja je prevazilaženje odabrane traume i ponovno uspostavljanje izgubljene istine. Možemo odabrati da beskrajno nagomilavamo bol i tražimo osvetu, ili možemo prihvatiti gubitke, re-humanizirati neprijatelja i uspostaviti pravdu, zahtjevajući odgovornost prije nego krivicu. Pomirenje se može uspostaviti samo u istinskom miru, koji nije samo čisto odsustvo sukoba, nego prisustvo mira.
Važnost ovog teksta leži u razumjevanju toga da je svaki rat osmišljen prema slabostima određenog društva, te najčešće baziran na odabranoj traumi. Svaka nacije nosi teret svoje istorije na leđima, i svijet posmatra kroz prizmu prošlih sukoba i nedužnih stradanja. Ipak, svaki novi sukob je korak naprijed prema abisu humanosti unutar nacije, i građani nisu oni koji su dužni da snose krivicu. Svaki rat je dio velike zamisli intelektualnih i političkih elita nacija, i prema riječima D. Eisenhowera, svaki napravljeni pištolj, proizvedeni nosač aviona ili ispaljena raketa u konačnom pogledu predstavljaju krađu od onih koji su gladni a ne bivaju nahranjeni, i onih kojima je hladno a nisu obučeni.
